Crna Gora u NATO-u: iznevjereno “majčinstvo” i oportunistički zaokreti

Foto: AFP / Savo Prelević
Foto: AFP / Savo Prelević

Zaoštravanje odnosa Zapada i Rusije posljednih godina osvježilo je interes Sjevernoatlantskog vojnog saveza za proširenje na istok kontinenta. Tako se na vrhu popisa vjerojatnih najskorijih akvizicija NATO-a našla – Crna Gora, zemlja čija simbolička važnost, s obzirom na tradicionalne veze s Rusijom, znatno premašuje skromni strateški i ekonomski značaj.

Zemlje s većinskom pravoslavnom vjerničkom populacijom na Balkanu tradicionalno održavaju razmjerno bliske veze s Rusijom. Ona se tako u domeni subpolitičkog patosa često naziva i “majčicom”, a s druge strane su dosljedno, valjda – dječica. Vjekovno (auto)infantiliziranje na toj konkretnoj relaciji u posljednje doba ipak odaje znakove izvjesne kolebljivosti. Posebno je to izraženo kod najsitnijeg balkanskog “mališe”; riječ je dakako o Crnoj Gori i promjenama u vanjskopolitičkom kursu njezina državnog vodstva. Ali nije pritom u bitnome na stvari nekakvo osjetnije društveno “sazrijevanje” i napuštanje uloge nedoraslog. Prije bi se naime to moglo okarakterizirati kao pribjegavanje vlasti novom utjecajnom tutoru koji pak sa svoje strane pokazuje itekako dobru volju za posvajanjem.

Da konačno imenujemo novog subjekta u obiteljskoj sagi: NATO je odškrinuo vrata za izgledno prekoredno učlanjenje nove zemlje-partnerice, svim njegovim unutarnjim otporima usprkos. Crna Gora nije susjeda Rusije kao što su to Gruzija i Ukrajina, ali motiv NATO-a je u njezinu slučaju apsolutno istovjetan onom s kojim se ta alijansa već godinama mota uz granicu s Rusijom. U crnogorskom primjeru može se doduše govoriti prvenstveno o simboličkoj demonstraciji utjecaja te indirektnim prednostima svojevrsnog prodora u dislocirani ruski zabran. Stabilizacija ukupnih prilika i odnosa na Zapadnom Balkanu svakako ne leži nikom od njih na srcu, kao što se to povremeno može čuti. Takve su ideje prisutne – eventualno i uvjetno – samo u glavama taktičnijih političara u regiji, a jedan od rijetkih takvih je Milo Đukanović.

Pravovremeno konvertitstvo

Činjenica da je aktualni crnogorski premijer vlasnik najdužeg političkog staža u dotičnom najvišem rangu na prostoru nekadašnje Jugoslavije, najčešće se tumači upravo njegovom sposobnošću izuzetno pragmatičnog manevriranja između regionalnih, kontinentalnih i globalnih sila i pripadajuće im dinamike. Piše se o Đukanoviću kao, da skratimo iskaz, o notornom kriminalcu i autokratu i nemojmo ni to zaboraviti, konvertitu s određenim grijesima iz godina njegova šurovanja sa Slobodanom Miloševićem. Uostalom, i njihov je razlaz uvelike tumačen kroz prizmu obiteljske kataklizme. No već se tad moglo prepoznati kako Đukanović obnavlja svoju moć kroz umijeće pravovremenog oslobađanja iz daviteljskog zagrljaja vlastitih pokrovitelja i racionalnog biranja novog društva među širim krugom etabliranih igrača.

Takvoj neprijepornoj politikantskoj vitalnosti u posljednjoj se fazi tepa kao zapadn(jačk)oj orijentaciji Crne Gore čija su glavna uporišta u prvom redu Njemačka i SAD. Nije dakle uputno sumnjati da bi se Milo Đukanović znao prema eventualnoj drukčijoj konstelaciji, sad ili kasnije, prikloniti i “ekstremnim” rješenjima kakva bi predstavljala npr. Turska, inače neupitni crnogorski arhidušmanin. Sam narod Crne Gore pritom se uvijek zatiče u gotovo jednako podcijenjenoj poziciji s javnim dobrima i radničkim pravima na bubnju, što zorno pokazuje i proteklo razdoblje bliskosti s Rusijom. No također je nužno kritički osmotriti kvalitetu i stvarne dimenzije te simbioze o kojoj se dominantno kazivalo u slikama apsolutne ruske prevlasti i njezina izuzetnog ekonomskog i političkog upliva na tom prostoru.

Skromne “ruske veze”

Unatoč svim figurama o majci i djetetu, ispostavit će se kako dosezi i aktivnosti Rusije u Crnoj Gori umnogom ne odgovaraju onome što je uporno projicirao i spomenuti Zapad. Uz jednu ogradu – daleko od toga da bi se Rusiju smjelo idealizirati u ovome standardnom imperijalističkom ogledu planetarnih moćnika. Bilo bi međutim vjerodostojno da se barem spomene kako se njezin međunarodni utjecaj ne temelji na vojnim pothvatima udaljenijim od neposrednog joj susjedstva. I to onog istog susjedstva za koje je prije nepuna tri desetljeća, u vrijeme raspada Istočnog bloka, dobila jalovo američko obećanje da ga NATO neće asimilirati. Zapadnjačko demoniziranje režima Vladimira Putina ima tako za cilj vlastitu bržu ekspanziju, a ne podstrek famoznoj demokratizaciji i afirmaciji ljudskih prava u Rusiji.

Pogledajmo kako izgledaju zatečeni odnosi Crne Gore i Rusije u konkretnim ekonomskim parametrima: izvoz u Rusiju iznosi 0,1 posto od ukupnog izvoza Crne Gore, a obim trgovine među tim zemljama 0,4 posto od ukupne vanjske trgovine Crne Gore. Za usporedbu, između Hrvatske i Rusije – a tu nikome ne pada na pamet govoriti o ma kakvom protežiranju – ti postotci iznose 0,7 i 5,7. Štoviše, crnogorski su brojevi najmanji između svih koje vežu Rusiju s državama Zapadnog Balkana. I premda je gotovo trećina registriranih trgovačkih društava u Crnoj Gori u posjedu ruskih državljana, mahom s poslovanjem u turizmu i nekretninama, postaje jasno zašto se Đukanović prošle godine tako lako odlučio na demonstrativno uvođenje sankcija Rusiji, odnosno formalni pristanak uz politiku Zapada koji sam pak, bar kad je riječ o zemljama EU-a, time plaća skupu cijenu savezništvu sa Sjedinjenim Državama.

Poduzetnička diplomacija

Još poneka recentna ekonomska iskustva između Crnogoraca i Rusa efikasno remete uobičajeno forsiran idilični prikaz njihovih odnosa. Najveći i najpoznatiji slučaj jest onaj s privatizacijom i potonjim krahom Kombinata aluminijuma Podgorica (KAP) koji je prodan kompaniji Salomon Enterprises Limited u sastavu En+ grupe ruskog tajkuna Olega Deripaske, prononsiranog Putinova eksponenta. KAP je od privatizacije 2005. godine do 2009. zapao u stečaj s epilogom u državnoj eksproprijaciji imovine poduzeća i zatim tenderskom otkupu po Unipromu iz Nikšića. Od početnih oko 1200 radnika u radnom odnosu ostalo ih je približno 300, poslovna aktivnost je spala na jednako katastrofalnu razinu, a Deripaska je pokrenuo međunarodnu arbitražu potražujući od Crne Gore fantastično obeštećenje u iznosu od 700 milijuna eura.

Ruska aktivnost u Crnoj Gori nije bila sistematična koliko se smatralo, nego posvećena individualnim poduzetničkim koracima u maniri klasičnog iscrpljivanja novog podatnog tržišta s prilično mizernim prinosom. Rusija je u znatnijoj mjeri izgubila tek načelne pozicije s kojima je računala, ali ni njezin ulog očito nije bio grandiozan. Tome se mogu pripisati i reakcije iz Moskve spram zaokreta Crne Gore, npr. izjava jednog parlamentarca da ta zemlja postaje mogući cilj ruskih raketa; posrijedi je poza tobožnjeg iznevjerenog materinstva. Zapad je uzvratio javnim zahtjevom da Podgorica očisti navodne ruske plaćenike iz tajnih službi te ritualnim protivljenjem nekih članica NATO-a, recimo Francuske, širenju saveza. No teško da će nastavak kvaziporodičnog raskola, s vjerojatnim prijemom Crne Gore u NATO 2016. godine, donijeti nove intenzivnije potrese na širem planu.