društvo
Srbija
tema

Evropske ambicije u “izbegličkom limbu”

Foto: NurPhoto / Jose Antonio Sanchez

Aktuelna izbeglička kriza u Srbiji stavila je političke elite pred specifičan izazov. Pomalo neočekivano, premijer Aleksadar Vučić je odlučio da igra ulogu evropskog “najmilijeg đaka” i nošenje s humanitarnim izazovima prepusti – lokalnim volonterima. Iako su reakcije naroda u mnogim zemljama Balkana za svaku pohvalu, ostaje činjenica da se kriza ne rešava dobrom voljom i požrtvovnošću entuzijasta.

Podizanje ograde na mađarsko-srpskoj granici završeno je 31. avgusta. Zvanični susret evropskih lidera povodom rešavanja izbegličke krize, koja u proteklih nekoliko nedelja potresa Evropu intenzivnije nego što su elite navikle da to ignorišu, trebalo bi da se održi 14. septembra u Briselu. Nedavno smo bili svedoci jezive policijske brutalnosti prema izbeglicama sa Bliskog istoka na makedonsko-grčkoj i na mađarsko-srpskoj granici, tako da ne treba biti iznenađen vešću da je od 4. septembra Mađarska zaustavila sve međunarodne linije ka zapadnoj Evropi. Neadekvatna reakcija evropske birokratije na nove talase izbeglica, za koje se predviđa da će dostići cifru od 800.000 ljudi, očekivana je i u slučaju da mađarske vlasti odluče da pošalju vojsku na granicu sa Srbijom.

Kako se Srbija našla u središtu izbegličke krize? Izbeglice iz Sirije, Iraka, Avganistana, Eritreje, Libije i drugih bliskoistočnih ili severnoafričkih zemalja, koje beže od rata, političkog progona i verskog ekstremizma, u Evropu stižu preko Sredozemnog mora, najpre u Italiju ili Grčku, odakle pokušavaju da stignu u zemlje zapadne i severne Evrope – najčešće u Nemačku i skandinavske zemlje. Sve veći broj smrtnih ishoda na putevima krijumčarenja Mediteranom, učinio je Zapadni Balkan najpogodnijom regijom i novim tržištem za krijumčarenje izbeglica. Pritisci i pooštravanje kontrole na granicama Evropske unije učinili su izbeglice u očima krijumčara još ranjivijim plenom, primoravajući ih da pristaju na najopasnije vidove transporta po basnoslovnim cenama, kako bi dospeli u šengensku zonu. Dospevši u središte medijskog interesovanja, nedavna pogibija 71 osobe kod mesta Parndorf u Austriji učinila je problem krijumčarenja izbeglica jasno vidljivim za javnost.

Birokratski zidovi

Srbija je, na putu migranata ka neprobojnim granicama Evropske unije i šengenske zone, poslednja prepreka. Prelazak preko severnih granica Srbije donedavno je za izbeglice koje žele da podnesu zahtev za azil u zemljama članicama Evropske unije značio dostizanje cilja. Orbanova nemilosrdna granična politika, koju čelnici EU deklarativno osuđuju, premda su svesni da je zid na mađarskoj granici za političke elite na Zapadu efikasna kupovina vremena i prostora za manevar, pretvorila je Srbiju u neku vrstu limba za izbeglice. Kako je nedavno izveštavao CNN, izbeglice su u Srbiji, umesto ksenofobije i rasizma, naišle na dobrodošlicu i solidarnost. To je u velikoj meri istina. U proteklih osam meseci, kroz Srbiju je prošlo 115.000 migranata. Intenzitet izbegličke krize ilustruje podatak da je 2008. u Srbiji podneto tek nešto više od 70 zahteva za azil, dok se u 2015. godini taj broj izražava u hiljadama. Potvrda o nameri traženja azila izbeglicama je neophodna radi slobode kretanja i korišćenja smeštaja.

Budući da im je prelazak preko granice sve teže dostupan, tako da ni sami nisu u stanju da planiraju dužinu svog boravka u Srbiji, ali i da su vlasti svesne činjenice da većina migranata ne želi da ostane u Srbiji, još uvek ne postoje birokratske začkoljice kojima bi se kriterijumi za podnošenje zahteva za azil pooštravali. Dobar primer birokratskog parazitiranja na ljudskoj tragediji jeste praksa zemalja članica EU da se zahtevi za azil razmatraju i usvajaju na osnovu sposobnosti podnosilaca zahteva da dokažu da su u matičnoj zemlji životno ugroženi ili progonjeni, a sve to u cilju diferencijacije “ekonomskih” i “političkih” izbeglica. Tradiciju birokratskog produžavanja agonije za najugroženije nastaviće najavljene izmene u mađarskom zakonodavstvu. Naime, zahvaljujući tim zakonskim izmenama, migranti bi trebalo da kao preduslov za podnošenje zahteva za azil dostave dokaz o tome da nisu imali priliku da zahtev za azil podnesu u Srbiji. Ne treba komentarisati da li je to izvodljivo u uslovima najčešće nelegalnog i krajnje rizičnog prelaska granica.

Pomoć naroda i huškanje fašista

Prema rečima srbijanskog ministra za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Aleksandra Vulina, 100.000 migranata izrazilo je nameru da dobije azil u Srbiji, ali je svega desetak zaista i zatražilo i dobilo azil. I na severu, blizu granice sa Mađarskom, i na jugoistoku Srbije, na graničnim prelazima sa Makedonijom, otvoreni su tranzitni kampovi, kroz koje nedeljno prođe oko 20.000 ljudi. Situacija je, međutim, najkritičnija u Beogradu, koji predstavlja sledeće odredište izbeglica na putu ka severnoj granici, kada jednom pređu makedonsku granicu i dospeju u Srbiju. Već nekoliko meseci parkovi u okolini glavne autobuske i glavne železničke stanice postali su prebivalište za hiljade izbeglica. Nedostatak političke volje da se adekvatno odgovori na izbegličku krizu, te višemesečno ignorisanje činjenice da hiljade ljudi mesecima spava pod vedrim nebom, nije sprečilo građanke i građane da neumorno i svakodnevno pomažu izbeglicama.

Gradske vlasti su u protekle dve nedelje otvorile nekoliko info centara za azil, ali u njima kompletnu pravnu, medicinsku, psihološku pomoć i prevodilačke usluge pružaju volonterke i volonteri. Sav teret logističke podrške, obezbeđivanja hrane i higijenskih sredstava pao je, očekivano, na leđa nevladinog sektora i stanovništva. Očekivano, jer je sličan modus operandi svaljivanja opterećenja na samoorganizovano stanovništvo vlast primenjivala i u slučaju prošlogodišnjih poplava i drugih elementarnih nepogoda. Uprkos brojnim akcijama prikupljanja i deljenja pomoći izbeglicama, kao i različitim gestovima solidarnosti, koje je sada već nemoguće pobrojati, ne izostaju ni podizanje moralne panike ni proliferacija nacifašističke propagande. Nacistička organizacija tzv. “Srbska akcija” već poodavno je grad oblepila implicitnim pozivima na linč migranata, pod izgovorom bezbednosnog rizika, te pod parolom “zaštitimo sebe i svoje porodice”.

Ugrožena bezbednost izbeglica

Iako fašistička desnica uporno nastoji da profitira na ksenofobnoj i islamofobnoj retorici “odbrane” od migranata – potencijalnih terorista sa težnjom islamizacije hrišćanskog stanovništa u Srbiji i celoj Evropi – stvarnost ju je demantovala. Jedini koji su sistematski pljačkani i maltretirani na svakom koraku, počevši od prinudnog podmićivanja carinskih službenika do prodaje najosnovnijih, prehrambenih proizvoda i voznih karata po desetostruko većim cenama, jesu upravo migranti. Pre nekoliko dana jedan Iračanin napadnut je u centru Beograda, nedaleko od Železničke stanice. Okolina železničke i autobuske stanice, kao svojevrsna tranzitna petlja, proteklih nekoliko meseci predstavlja improvizovano utočište za mnoge izbeglice. Kako je reč o delu grada koji je zbog specifičnog položaja leglo različitih kriminalnih bandi, bezbednost migranata je nesumnjivo svakodnevno ugrožena. Situaciju dodatno komplikuje ne samo dobro poznata korumpiranost, arogancija i agresivnost policijskih službenika, već činjenica da i policija izbeglice posmatra kao lak plen, nezaštićeni izvor materijalne koristi.

Izbeglička kriza je sama po sebi tlo pogodno za podizanje moralne panike. Potencijalno žarište ksenofobične histerije, koje i građanska i profašistička desnica eksploatišu, jeste namera vlasti da konačno izgradi još nekoliko prihvatnih centara za azilante, od čega jedan i u Beogradu. Vlasti svakako treba kritikovati, jer ovaj potez, koji je podjednako u interesu i izbeglica i građana Srbije, nisu povukle još ranije. Pojedini mediji pretenciozno najavljuju izgradnju kampa za izbeglice kao tajni plan EU da u Srbiji napravi “geto za migrante” te da do kraja godine u Srbiju smesti preko 150.000 azilanata. Reč je o jeftinom pokušaju raspirivanja rasističkih i nacionalističkih sentimenata, budući da su ti prihvatni centri tranzitnog karaktera. Takođe, nema sumnje da je njihova izgradnja neophodna, jer je jedina “alternativa” ovom pokušaju suzbijanja izbegličke krize ostaviti kao i do sada, hiljade ljudi na ulicama Beograda.

Zlostavljanje po zakonu

Navodno naseljavanje izbeglica u Srbiji poslužio je desničarskim organizacijama Obraz i Naši kao povod za prijavljivanje protesta “protiv naseljavanja 400.000 migranata u Srbiji”. Fašistički skup nije naišao na odobravanje većine stanovništva, a država je, srećom, zabranila njegovo održavanje. Posebno je, međutim, interesantna podrška koju je nacionalistička desnica našla u redovima apostola slobodnog tržišta. Libertarijanski klub Libek obratio se javnosti i državi u želji da iskaže negodovanje zbog zabrane okupljanja, jer je, kako kažu, to Ustavom zagarantovano pravo sve dok se protest iskazuje nenasilnim metodama. Potez libertarijanskog kluba, kao i celokupan dosadašnji angažman političkih elita Evropske unije, razotkriva suštinsko licemerje buržoaske demokratije. Odbrana prava rasista, ksenofoba, nacionalista i fašista na slobodno izražavanje prioritet je u odnosu na pravo izbeglica na bezbedan život. Protestovanje protiv o(p)stanka hiljade progonjenih, opljačkanih i ugroženih ljudi u trenutnim okolnostima znači pozivati na linč i svesno ih dovesti u egzistencijalnu opasnost.

Sensu stricto, migranti, budući da nemaju validna dokumenta, nemaju ni svoja prava, jer ih pravno-politički sistem liberalnih demokratija ne prepoznaje kao subjekte. Zbog toga su vapaji srbijanskih liberala i evrofanatika da su i izbeglice, na kraju krajeva, ljudi, te da politiku treba staviti na stranu i pomoći im iz humanih pobuda, gotovo autoironični. Za dehumanizujući tretman azilanata odgovornost snosi zakonodavni sistem Evropske unije i nedostatak političke volje među njenim elitama. Nacionalistička desnica oličena u Srpskoj radikalnoj stranci i novoosnovanom Srpskom narodnom pokretu je, pod pritiskom narodne solidarnosti, ublažila svoju rasističku retoriku, pa antiimigrantske stavove brani tvrdnjom da je izbeglička kriza isuviše veliki finansijski izazov za Srbiju. Za vladajuću Srpsku naprednu stranku i premijera Aleksandra Vučića izbeglička kriza je još jedan način dodvoravanja zahtevima EU.

Solidarnost kao odgovor

Vučić je na svom tviter nalogu objavio da će Srbija prihvatiti jedan broj migranata, tvrdeći da smo zbog nepodizanja ograde “više Evropljani od nekih drugih”. Tako je po ko zna koji put pokazao da su zapravo nacionalizam i kompetitivnost, a ne solidarnost i demokratija temelji evrointegracija. EU beskompromisno vrši pritisak na članice periferije da zaustavljaju migracije ka njenom centru, zbog čega joj zadržavanje izbeglica u Srbiji savršeno odgovara. Za to vreme migranti povećavaju potrošnju, trošeći poslednje zalihe novca u Srbiji, od čega najviše koristi ima domaća buržoazija. Otuda delimično i tolika blagonaklonost srbijanskih političkih elita prema izbeglicama. Teret humanitarne pomoći još uvek je na volonterima i ljudima dobre volje, što Vučiću omogućava da se javno hvali činjenicom da za rešavanje izbegličke krize ne traži novac iz evropskih fondova, već političku podršku zvaničnika EU.

Srbijanski ministar unutrašnjih poslova, Nebojša Stefanović, potpisao je memorandum o saradnji sa makedonskom, mađarskom i austrijskom policijom. Globalna politika EU vodi ka ograničavanju slobode kretanja i pojačavanju policijske represije, zbog čega sličnu situaciju možemo očekivati i u Srbiji. Ipak, skupovi i druge manifestacije solidarnosti sa izbeglicama, koji se održavaju u Srbiji, Mađarskoj i Austriji predstavljaju tračak nade i ukazuju da su solidarnost i narodni otpor nepogrešiva odbrana od fašizacije društva, koju orkestriraju elite.