Ako netko prilikom pojašnjavanja izjava i stavova posegne za svojevrsnom prevencijom načina njihova razumijevanja i upozori da ti stavovi nisu ni rasistički ni nacionalistički, zasigurno treba podići stupanj opreznosti pri razumijevanju tih stavova. A ako pritom doda da su takva razumijevanja manipulatorska, onda s priličnom izvjesnošću možemo ustvrditi i prije provjere da su barem određene doze rasizma i nacionalizma prisutne u tim stavovima. Pritom je moguće da je govornik svjestan da je na skliskom terenu i da sam nije siguran sadrže li njegovi stavovi te doze, a sasvim je moguće i da zna da sadrže, ali ih pravda. Dva su opravdanja moguća: ili su kriteriji u procjeni doza prerigidni i preoštri ili politički realizam ne nudi alternativu.
Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović posegnuo je nekidan za drugim opravdanjem nakon izrečenog stava po kojem bi trebalo zaustaviti navodno nekontroliranu imigraciju strane radne snage. Milanovićevo obrazloženje je zanimljivo jer sadrži i kulturne i ekonomske elemente. Preciznije, prožima ih kao međuovisne i nudi rješenje u sklopu optimalne verzije prožimanja. Spomenuti realizam Milanovićevih teza sazdan je upravo od ekonomskih elemenata koji su i inače uvijek tu da određenom društveno-političkom pitanju priskrbe status realističnog i neke varijante hrvatskog prava na samoodređenje koje više nije ugroženo imperijalnim pretenzijama ove ili one vrste, ili imaginacijama ove ili one vrste, već dinamikom globalnog tržišta rada i globalne podjele rada. U nešto politički prozaičnijoj varijanti, Milanovićev realizam ogleda se u reakciji desnih portala i udruga koji su ga upozorili da su oni isto to govorili 2015. godine kad je on bio premijer i otvorenih ruku dočekivao izbjeglice. Kako bi rekli braća Srbi, naravoučenije: politički realizam ovisi o ideološkim odnosima moći, a ne o nekakvom vječnom kompasu koji ga mjeri uvijek istim, neutralnim kriterijima.
Vratimo se na same izjave i krenimo prvo od dna. Čim spominješ tuširanje u kontekstu razlika između kultura i rasa teško da te išta može oprati od implicitnog rasizma. Tomislav Klauški već je primijetio obrazac u Milanovićevom posezanju za higijenskim standardima u obrazloženjima političkih i kulturnih razlika, tako da se ovdje nije potrebno iscrpnije time baviti. Usredotočit ćemo se na spomenutu kombinaciju ekonomskih i kulturnih elemenata. Milanović, dakle, smatra da su potrebne određene ekonomske promjene kako bi sačuvali hrvatsku kulturu ili naše pravo na samoodređenje. Naime, Milanović smatra da su Hrvati u značajnoj mjeri sami krivi za opasnost koja nam prijeti. Izgleda da su se razmazili i zamislili da svi zaslužuju klasno avansiranje. Shodno tome, nitko više neće da radi podcijenjene manualne poslove i poslodavci su prisiljeni uvoziti radnike iz Azije kojima, eto, to nije ispod časti.
Optužba za klasnu razmaženost glasti: “Slažem se s izjavom koju sam danas ovdje čuo da ne trebaju sva naša djeca biti doktori i inženjeri. Naša djeca ili naši unuci nisu nikakva viša bića koja ne mogu i ne trebaju raditi one poslove za koje se uvode ljudi iz inozemstva.” Faktografska pozadina ove optužbe prilično je klimava. Milanović sugerira da u Hrvatskoj nema klasnih razlika i da si svatko može birati karijeru bez obzira na socijalnu pozadinu. Zanemaruje prostu činjenicu da nam itekako nedostaje samih doktora, kao i to da naša djeca u nekom drugom inozemstvu rade te neatraktivne poslove. A i da se nekako uspije usaditi klasna krivnja našoj omladini i pristanu raditi one poslove za koje su mislili da su ih nadišli, opet bi nam naprosto nedostajalo ljudi.
No, ostavimo po strani faktografsku pozadinu i pravimo se načas, političko-ideoloških razloga radi, da je ovaj Milanovićev sequel nacionalnog samoodređenja ostvariv. Na raspolaganju su nam dvije opcije. Prvu možemo nazvati “maoističkom”, preuzimajući standardne klišeje koji idu uz tu etiketu. Rješenje je, dakle, da mlade prisilno odvojimo od priželjkivane pozicije na tržištu rada i količine socijalnog kapitala, te ih pošaljemo na rad na građevini, u poljoprivredi i gdje već postoji potreba. Dostave hrane bi mogli zabraniti kao buržujski luksuz. Pored te političke, postoji navodno i “ekonomska” opcija, kojoj je, čini se, Milanović nešto skloniji. Trebalo bi nekako nagovoriti poslodavce da stimuliraju prelazak mladih na neatraktivne poslove tako da značajno povise plaće na tim radnim mjestima. Izgleda da je to nedavno poručio stranim investitorima. Ne znamo kako priopćiti svu uzaludnost takvog nagovaranja. Posezanje za ekonomskim argumentima kako bi se izbjeglo optužbe za rasizam uglavnom zakaže, i na ekonomskoj i na političkoj razini.
Marko Kostanić / 26.09.2024.
Na repertoaru tumačenja društvenih i političkih trendova u posljednjih desetak godina sigurna je oklada bila posezanje za konceptom društvenih balona ili eho komora. Radi se o učinku društvenih mreža koji korisnicima, ali i političarima i ideolozima, servira lažni dojam političke prevlasti ili relevantnosti, ovisno o ambicijama. Žrtvama tih učinaka uglavnom su se proglašavali liberali i ljevičari kojima dinamika društvenih mreža nije dopuštala da vide stvarnu sliku svijetu. I zbog toga su, glasi uvriježeni narativ, bili nepripremljeni na rast ekstremne desnice. Međutim, sada je ta desnica narasla i čini se da se našla u sličnim problemima. Da su se uloge na neki način zamijenile.
Talijanski sociolog Paolo Gerbaudo prvi je, izgleda, detektirao i razložio tu zamjenu uloga. Gerbaudo periodizira dinamiku ritmom kampanja za američke predsjedničke izbore. Ako je na liberalnoj strani vrhunac deluzije i samozadovoljstva bila 2016. godina, desnica u tim blagodatima uživa trenutno. Do tog je statusa došla postupnom prevlašću desnih influensera na svim društvenim mrežama. Hegemoniju na društvenim mrežama, da iskoristimo Gerbaudov izraz, osigurala joj je i pristranost algoritama koji preferiraju radikalnije sadržaje. A cementirana je potezom Elona Muska koji je kupio Twitter, mrežu inače percipiranu kao politički najrelevantniju i novinarski najozbiljniju, kao svojevrsni službeni prostor za online rasprave. Danas tom mrežom prevladavaju ekstremno desni sadržaji.
Gerbaudo ističe tri faktora u Muskovoj transformaciji Twittera ili po novome X-a. Prvi i najbanalniji tiče se algoritamske privilegiranosti vlastitog naloga koja po nekim izračunima tisuću puta nadmašuje doseg ostalih naloga. Drugi je faktor reaktivacija desetaka tisuća isključenih naloga, uključujući brojne nacističke i ostale ekstremno desne naloge. Kao rezultat tih trendova nastao je bojkot mreže na liberalnoj i lijevoj strani. I kao treći faktor ističe se uvođenje kupnje “plavih kvačica” za kojom su posegnuli uglavni desni korisnici i koji u raspravama uvijek iskaču na samom vrhu. Muskovo preuzimanje Twittera rezultiralo je snažnom ideološkom transformacijom mreže, ali i vjerojatnim rastom razine zablude: desnica je danas previše online.
Naime, kao što je (lijevim) liberalima zbog učinka društvenih mreža promicala stvarna slika svijeta u kojem žive ljudi s nekim drukčijim potrebama i strahovima, ali i stavovima, tako i (ekstremnoj) desnici promiče sklonost umjerenosti većinskog dijela biračkog tijela. Gerbaudo ističe istraživanja koja pokazuju da su birači uvijek manje radikalni od stranačkih kadrova. Međutim, u kontekstu prevlasti na društvenim mrežama i simulacije plebiscitarne demokracije koju mreže “režiraju”, lako se pomisli da su stavovi većine značajno promijenili i da su priče o Haićanima koji jedu kućne ljubimce ili mizogina ponižavanja Taylor Swift nešto što će glasačka baza bezuvjetno prihvatiti. Brzina kojom bizarne priče iz podzemlja društvenih mreža dolaze do usta predsjedničkih kandidata sugerira da desnica danas prebiva u velikoj reakcionarno eho komori. I da bi se snažna ulaganja u društvene mreže i online komunikaciju, ispravno procijenjena kao nužna, mogla obiti o glavu. To ne znači da će naprosto ekstremna desnica propasti već da su se zbog efekta društvenih mreža precijenili. Za nešto više od mjesec dana interesantna Gerbaudova teza bit će na prvom testu.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.