Ponekad nisu potrebna opsežna empirijska istraživanja. Ponekad nisu nužni ni kompleksni analitički aparati. Ponekad se prevladavajući politički senzibilitet može efektno predočiti tek kroz pokoji detalj. Epizodom iz političke svakodnevice, reakcijom na neki događaj ili sličnim sekvencama koji sugeriraju koordinate u kojima mislimo i djelujemo. Za ovaj kalendarski prijelaz između godišnjih doba izdvojit ćemo dva detalja koji precizno ocrtavaju odnose ekonomske moći u Europi i prihvaćenu rasnu hijerarhiju.
Detalj prvi. Prije nekih godinu dana, zabrinuta ekonomskom budućnošću Europe, Europska komisija dala je u zadatak bivšem guverneru Europske centralne banke, Mariju Draghiju, da sastavi izvještaj o konkurentnosti. Izvještaj je trebao uključivati i dijagnozu stanja i preporuke za djelovanje. Prije desetak dana Draghi je izvještaj predstavio. Rasprava se nije naročito zahuktala. Dijagnoza je poslužila senzacionalističkim medijima da si priušte nekoliko “atraktivnih” članaka o apokalipsi koja Europu čeka, a njemačkom ministru financija da odmah diskreditira preporuke pod parolom da ništa od zajedničkih javnih ulaganja neće biti. U nekim specijaliziranijim medijskim rubrikama pojavile su se konture suvislije diskusije, ali priželjkivani učinak, ako ga je i bilo, uglavnom je izostao. Međutim, politički znakovitiji podatak od društveno-medijske sudbine samog izvještaja krije se u priloženoj “metodologiji” sastavljanja samog izvještaja. Naime, Draghi se pri izradi izvještaja konzultirao s više od 60 udruženja poslodavaca i s tek jednim sindikalnim udruženjem. Nitko nije bio očito pretjerano začuđen tim omjerom s obzirom na to da ga je relevantnim i vrijednim objave smatrao tek relativno anonimni profesor političke ekonomije na Twitteru.
Detalj drugi. Prije koji dan Izrael je izveo teroristički napad na Libanon i to tako da je aktivirao eksplozije u tisućama pagera koje su navodno koristili samo članovi Hezbollaha. Ako vam nešto čudno zvuči u prethodnoj rečenici, ne brinite, nije do vas. U nijednom se mejnstrim mediju napad nije označio kao teroristički. Time je očito poručeno da definicija terorizma prvenstveno ovisi o boji kože i religijskoj pripadnosti protagonista. Sam se napad u izvještajima i kasnijim raspravama i reakcijama tretirao kao zaplet u holivudskom filmu. I prevladavali su intrigiranost i divljenje prema samom inovativnom postupku ubijanja i ranjavanj. Ljudi su doslovno pričali o kompleksnoj operaciji ubacivanja eksploziva u pagere na isti način kao što su pričali o Torcidinom unošenju pirotehnike na Maksimir nekoliko dana ranije. I pritom se naglašavala preciznost napada. Kao što su već brojni komentari istaknuli, napad, u kojima su ozljeđivana djeca, medicinske sestre i blagajnici, može biti precizan samo ako si rasist koji vjeruje da su svi Muslimani ili Arapi teroristi. Prepuštanje filmskoj dimenziji priče moguće je samo ako žrtve smatraš manje vrijednom rasom, nekim čija smrt ili patnja nisu vrijedni uživanja u intrigama filmskog djelovanja izraelskih tajnih službi.
Dakle, dva sugestivna detalja. Rad kojeg se ne pita ništa i rasa koja je samo kulisa u filmskom užitku istog tog rada kojeg se ne pita ništa.
Marko Kostanić / 26.09.2024.
Na repertoaru tumačenja društvenih i političkih trendova u posljednjih desetak godina sigurna je oklada bila posezanje za konceptom društvenih balona ili eho komora. Radi se o učinku društvenih mreža koji korisnicima, ali i političarima i ideolozima, servira lažni dojam političke prevlasti ili relevantnosti, ovisno o ambicijama. Žrtvama tih učinaka uglavnom su se proglašavali liberali i ljevičari kojima dinamika društvenih mreža nije dopuštala da vide stvarnu sliku svijetu. I zbog toga su, glasi uvriježeni narativ, bili nepripremljeni na rast ekstremne desnice. Međutim, sada je ta desnica narasla i čini se da se našla u sličnim problemima. Da su se uloge na neki način zamijenile.
Talijanski sociolog Paolo Gerbaudo prvi je, izgleda, detektirao i razložio tu zamjenu uloga. Gerbaudo periodizira dinamiku ritmom kampanja za američke predsjedničke izbore. Ako je na liberalnoj strani vrhunac deluzije i samozadovoljstva bila 2016. godina, desnica u tim blagodatima uživa trenutno. Do tog je statusa došla postupnom prevlašću desnih influensera na svim društvenim mrežama. Hegemoniju na društvenim mrežama, da iskoristimo Gerbaudov izraz, osigurala joj je i pristranost algoritama koji preferiraju radikalnije sadržaje. A cementirana je potezom Elona Muska koji je kupio Twitter, mrežu inače percipiranu kao politički najrelevantniju i novinarski najozbiljniju, kao svojevrsni službeni prostor za online rasprave. Danas tom mrežom prevladavaju ekstremno desni sadržaji.
Gerbaudo ističe tri faktora u Muskovoj transformaciji Twittera ili po novome X-a. Prvi i najbanalniji tiče se algoritamske privilegiranosti vlastitog naloga koja po nekim izračunima tisuću puta nadmašuje doseg ostalih naloga. Drugi je faktor reaktivacija desetaka tisuća isključenih naloga, uključujući brojne nacističke i ostale ekstremno desne naloge. Kao rezultat tih trendova nastao je bojkot mreže na liberalnoj i lijevoj strani. I kao treći faktor ističe se uvođenje kupnje “plavih kvačica” za kojom su posegnuli uglavni desni korisnici i koji u raspravama uvijek iskaču na samom vrhu. Muskovo preuzimanje Twittera rezultiralo je snažnom ideološkom transformacijom mreže, ali i vjerojatnim rastom razine zablude: desnica je danas previše online.
Naime, kao što je (lijevim) liberalima zbog učinka društvenih mreža promicala stvarna slika svijeta u kojem žive ljudi s nekim drukčijim potrebama i strahovima, ali i stavovima, tako i (ekstremnoj) desnici promiče sklonost umjerenosti većinskog dijela biračkog tijela. Gerbaudo ističe istraživanja koja pokazuju da su birači uvijek manje radikalni od stranačkih kadrova. Međutim, u kontekstu prevlasti na društvenim mrežama i simulacije plebiscitarne demokracije koju mreže “režiraju”, lako se pomisli da su stavovi većine značajno promijenili i da su priče o Haićanima koji jedu kućne ljubimce ili mizogina ponižavanja Taylor Swift nešto što će glasačka baza bezuvjetno prihvatiti. Brzina kojom bizarne priče iz podzemlja društvenih mreža dolaze do usta predsjedničkih kandidata sugerira da desnica danas prebiva u velikoj reakcionarno eho komori. I da bi se snažna ulaganja u društvene mreže i online komunikaciju, ispravno procijenjena kao nužna, mogla obiti o glavu. To ne znači da će naprosto ekstremna desnica propasti već da su se zbog efekta društvenih mreža precijenili. Za nešto više od mjesec dana interesantna Gerbaudova teza bit će na prvom testu.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.