Kada otvorimo Njuškalo i druge online oglasnike, od količine oglasa za kuće i stanove “za radnike” već dobivamo sliku o smještaju migrantskih radnika: zajedničke spavaonice s krevetima na kat kao u vojsci, jedna kuhinja i kupaonica na petnaestak osoba, a sve za cijenu “po krevetu” za kakvu se donedavno moglo unajmiti čitavu garsonijeru. Sara Panjkota razgovarala je s radnicima iz Egipta i Nepala koji su anonimno podijelili svoja iskustva života u smještaju za radnike u Zagrebu.
“Ovo je naša zemlja, za bijele radnike, za nas! Tamnoputi nisu Britanci!”, govori britanski radnik, lik iz stripa Jacka Danielsa Živjela revolucija, uz argument da šefovi koriste crnce i strance protiv britanskih radnika. Tako razmišlja radnik iz stripa koji je ugnjetavan, jedva spaja kraj s krajem i lakše mu je za loše radne uvjete okriviti nesretnog radnika-drugara druge boje kože nego poslodavca koji ih je oboje ozbiljno nagazio uglancanom čizmom. Rasizam nažalost nije prisutan samo u ovom stripu, on se s njegovih stranica na isti način prelijeva na naše ulice, trgove, firme. Prema zadnjem istraživanju Val grupe “Nulti kvadrant” 90 posto Hrvata ne bi htjelo migrantske radnike kao susjede, samo 2 posto bi prihvatilo migrantskog radnika kao člana obitelji, a 12 posto bi Nepalce izbacilo iz države.
U zadnje vrijeme svjedočimo i brutalnim rasističkim ispadima spram migrantskih radnika koji uključuju ozbiljno fizičko nasilje. Tako se primjerice u kolovozu dogodilo čak šest napada na migrantske radnike u samo tjedan dana u Zagrebu koje su popratili i mainstream mediji. Međutim, ti mediji ne pišu puno o problemima koje migrantski radnici svakodnevno proživljavaju, a to su loši uvjeti rada i života. Za potrebe ovog teksta razgovarala sam s troje migrantskih radnika koji su anonimno iznijeli u kakvim uvjetima žive i što misle o njima. Bilo je teško naći sugovornike jer su u stalnom riziku i strahu od otkaza, pa samo rijetki žele razgovarati, i to anonimno, a njihovi iskazi samo su podcrtali da je nehumani treman migrantskih radnika svakodnevna pojava.
Zaista prostrano
Ono što posebno plaši i obeshrabruje jest činjenica da prema istraživanju Val grupe migrantski radnici najviše smetaju mladima, učenicima i studentima. Kao pripadnica te skupine nerijetko sam odlazila na stranice Njuškala i Facebook grupa u potrazi za stanom za najam. Ono što se uz ogroman porast cijena promijenilo u zadnje dvije godine jest pojava stanova za radnike, čiji vlasnici bez srama iznajmljuju premalene stanove za prevelik broj radnika. Tako primjerice na Njuškalu nalazimo oglas za trosobni stan koji je predviđen za osam radnika. Zanimljiv je detalj iz jednog od takvih oglasa u kojem piše da “dnevni boravak i blagovaona služe za opuštanje i druženje stanara”, za koje nam je sad manje jasno gdje će spavati, ali nebitno, jer znamo gdje će se družiti, i to samo za 200 eura mjesečno po glavi! Iduća premija od stana sadrži jednu sobu, odvojeni WC i navodno odvojenu kuhinju koju na fotografijama ipak ne pronalazimo. Ovaj stan, s ipak nešto manje mjesta za druženje, namijenjen je za četiri radnika koji će ponaosob za ovaj luksuz trebati izdvojiti 160 eura. U Petrinjskoj pronalazimo peterosobni stan od 130-ak kvadrata u koji se može stisnuti čak 14 radnika. Summa summarum, jedan radnik će “svojih” devet kvadrata stana platiti preko 140 eura mjesečno. Idući “prostrani” stan, koji ima pet “prostranih” spavaćih soba, “prostranu” kuhinju, “prostranu” terasu koja je “idealna za odlaganje bicikala i drugih stvari” i naravno, prostrane prostorije za zajedničko druženje, namijenjen je za 15 radnika koji će se za 200 eura po osobi i uz 11 kvadrata “svog prostora” imati prilike družiti sa svojim kolegama i u “prostranoj sobi” i “prostranoj zajedničkoj prostoriji”.
Jedan u nizu bizarnih slučajeva za koji sam čula od kolegice novinarke jest taj da je ogromna firma u Hrvatskoj svojih 17 migrantskih radnika smjestila u kuću od 100 kvadrata u kojoj su primorani dijeliti jedan WC. Preko osobnog kontakta došla sam i do priče mladog radnika iz Nepala koji je u Hrvatsku došao preko agencije kojoj je platio 10.000 eura da ga dovedu i nađu mu posao. Kada je dolazio nije znao gdje će živjeti, ali mu je rečeno da će mu stambeno pitanje riješiti firma u kojoj radi. Trenutno živi u hostelu s još šestero ljudi u istoj sobi. U hostelu živi 33 ljudi, sve su migrantski radnici zaposleni u istoj firmi. Svi oni dijele jednu kuhinju i jedan štednjak pa se često treba čekati i po par sati da se dođe na red za kuhanje. Firma mu plaća smještaj u hostelu, a bolji smještaj ne može si priuštiti.
Deset cimera, žohari i vlaga
“Uvjeti života u kojima živim mnogo su lošiji nego u mojoj zemlji. Kada sam došao u Hrvatsku, živio sam s još pet osoba u vrlo maloj jednosobnoj kući. Zatim sam se preselio u drugu kuću s četiri muškarca i dvije žene. Spavao sam u dnevnom boravku jer nisam imao dovoljno prostora, a onda sam se preselio u treću kuću. Sada u njoj osim mene živi još pet osoba. Nakon što sam dugo patio i dogovorio da ću plaćati više od svih ostalih kako bih dobio odgovarajuće mjesto ili sobu, makar i malu, napokon sam uspio”, govori nam Alber koji je u Hrvatsku došao iz Egipta te trenutno radi kao taksist. Objašnjava nam da sada ima malu sobu i svoj osobni prostor u kojem živi pod ugovorom o najmu, ali ne zna ništa o svojim pravima. U prošlosti je to rezultiralo time da ga je poslodavac koji mu je rješavao smještaj prevario, uzimao njegov novac te mu na kraju raskinuo ugovor. “Dok sam radio za osobu zbog koje sam došao ovdje, on me prisiljavao da živim gdje god mi je rekao”, objasnio nam je Alber. On smatra da život ovdje nije dobar s obzirom na plaću, broj radnih sati i ono što tvrtke tjeraju radnike da plaćaju, uključujući poreze, najam auta, benzin i hranu. Dok je prije živio u smještaju koji je plaćao poslodavac, sada sve plaća sam, a na kraju mjeseca mu ostane malo novaca od plaće koju zaradi kao taksist. Što se tiče higijenskih uvjeta, kazao je da se prije suočavao s puno problema s miševima i insektima, ali je trenutno na čistijem mjestu.
Bolji tretman nije imao ni Kabir iz Nepala koji je u Zagrebu donedavno živio i radio kao taksist. Kabir nam je kazao da su uvjeti za strane radnike u Hrvatskoj prilično teški. “Možda je razlog jezik, a možda i to što smo ovdje stranci, pa se ljudi prema nama ponašaju drugačije nego prema domaćim radnicima. To ovisi o ljudima, ali većina nas doživljava drukčiji tretman”, zaključio je Kabir. Objasnio je da smještaj ovisi o poslu koji obavljaju. Primjerice, naveo je da je smještaj za sezonske radnike dobar i da tada po četvero radnika dijele smještaj. “Ali u poslovima poput građevine, praonica rublja, skladišta, vozača dostave ili taksista, smještaj dijeli mnogo više ljudi – pet, šest, sedam, deset, a u nekim slučajevima i po četrnaest osoba”, podcrtao je Kabir. Kabir objašnjava da smještaji koji imaju dvije sobe, kuhinju i kupaonicu nisu dovoljni za deset osoba. Iz iskustva objašnjava da je teško prilagoditi se tako malom smještaju. “Kad sam radio kao taksist, nas je 13 dijelilo jedan smještaj. To je bilo jako teško jer nije bilo dovoljno prostora. Imali smo samo jednu kupaonicu i jednu kuhinju”, kazao je Kabir.
Neel, radnik iz Nepala, boravi u sobi u kojoj je razmak između kreveta oko 65 do 75 centimetara. “Mislim da je ovaj smještaj premalen”, kazao je Neel objašnjavajući da živi s još četvero ljudi u sobi, nema privatnosti te da čak može čuti disanje svog cimera. Smatra da bi im se trebao osigurati udobniji prostor jer rade teške i iscrpljujuće fizičke poslove. Ipak, za uvjete u kojima živi govori da nije siguran je li ih pošteno nazvati najgorima jer im smještaj osigurava tvrtka. “Tuš kabina zna biti neugodna jer u njoj također peremo posuđe. WC je u redu, ali improvizirana kuhinja koju koristimo nije baš higijenska jer nema ventilatora za isparavanje, pa su dim i ulje posvuda, a ponekad nam odjeća smrdi na hranu kad je objesimo. Vlasnik je osigurao odvojenu kuhinju u prizemlju, ali to nije praktično, pogotovo zimi. Nakon dugog radnog dana, kad smo umorni i gladni, teško je izaći iz sobe i otići dolje samo da bismo kuhali. Osim toga, izgradnja bliže kuhinje pokraj naše sobe počela je u siječnju, ali još uvijek nije završena”, objasnio je Neel te dodao da ljeti smještaj nije bio klimatiziran jer, prema izjavama vlasnika, tvrtka nije pokrila troškove klimatizacije. Objasnio je da bitku bore i s plijesni jer odjeću suše unutar smještaja, a najveći problem su insekti, posebno žohari.
Ili tijesno ili nepriuštivo
Kabir je objasnio da migrantskim radnicima u pravilu poslodavci osiguravaju smještaj koji moraju dijeliti s mnogim zaposlenicima. Ako žele živjeti odvojeno, moraju sami tražiti smještaj. “Neke tvrtke plaćaju 50 posto najamnine, dok druge ne plaćaju ništa. To ovisi o poslodavcima”, kazao je Kabir. Za stalni posao ugovor traje godinu dana, a za privremeni posao samo sedam mjeseci. Ako žele sami pronaći smještaj, to je vrlo teško jer lokalni ljudi nisu voljni iznajmljivati kuće strancima. Kabir smatra da je situacija takva zbog predrasuda i dodaje da zbog toga neki ljudi ostaju u hostelima, gdje moraju plaćati 15-20 eura dnevno bez hrane, što je skupo. Cijena za najam stana može biti i do 700 eura mjesečno”, rekao je Kabir i predložio da, ako tvrtka već osigurava smještaj, omogući po jedan smještaj za četiri osobe.
Neel je objasnio da je u prosincu prošle godine tijekom posljednjeg sastanka s Odjelom za ljudske resurse radnicima ponuđeno 150 eura ako sami pronađu smještaj. “Međutim, nakon što smo istražili Zagreb, shvatili smo da je najam preskup, a neki od nas imaju obitelji koje moramo uzdržavati, pa nismo krenuli tražiti novi stan”, zaključio je Neel koji također ima obitelj koju treba uzdržavati te su mu stanovi u Zagrebu preskupi i nema sredstava za unajmljivanje vlastitog stana. Smatra da bi poslodavci trebali poboljšati uvjete stanovanja, ponuditi udobniji smještaj ili davati veći dodatak za smještaj jer “udobno okruženje omogućuje bolji san, što na kraju pomaže u učinkovitijem obavljanju posla”.
Alber nam iz iskustva suživota s hrvatskim i nepalskim radnicima govori da diskriminacija nije prisutna u smještaju među radnicima-cimerima, ali na ulici itekako jest. “Kada sretnete domaće ljude, nađe se određeni postotak njih koji su vrlo rasistički nastrojeni. Ja sam osoba koja voli biti dobra prema svim ljudima, na svim mjestima i u svakom trenutku. Volim se prema svima odnositi na dobar način“ zaključio je Alber. Kada bi svi razmišljali kao Alber, migrantski radnici ne samo da ne bi trpjeli nasilje, potplaćenost i loše radne uvjete, nego bi i živjeli u pristojnom smještaju, bez žohara, plijesni i desetak cimera.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.