Kada se spominju najproblematičnije članice Europske unije po pitanju migracijske politike i ksenofobije počasno mjesto uvijek zauzmu zemlje s Istoka poput Mađarske i Poljske. Pritom se kao objašnjenje redovito podastiru kulturna i demokratska zaostalost, mahom nusprodukti socijalističke prošlosti. I nema spora da se radi o krajnje spornim i nazadnim politikama koje zaslužuju kritiku. Sporno je, međutim, ono što u tim raspravama uglavnom prolazi ispod radara i time diktira navodnu uvjerljivost objašnjenja ksenofobije u istočnim članicama. A prolazi, na primjer, Danska, koja nimalo ne zaostaje u ksenofobiji. No, tamošnji se primjeri i politike u međunarodnoj štampi tretiraju više kao neobični ekscesi nego kao integralni učinci sustavnog rasizma.
Danske metode ophođenja s imigrantima svjetsku pažnju su prvi put zaokupile početkom 2016. godine. Tada je objavljeno da će se na ulazu u državu izbjeglicama oduzimati vrijedna imovina. Unatoč tome što su tada mnogi primijetili povijesnu analogiju s tretmanom Židova, danske se vlasti nisu dale smesti. Poručile su da neće oduzimati sentimentalne vrijednosti i da se zakon odnosi na izbjeglice koje nose kofere dijamanata. Na kraju je odlučeno da će se oduzimati sva imovina iznad 1.300 eura, bilo da se radi o izbjeglicama koje tek ulaze u zemlje bilo o onima koje su već tu. Premda su uslijedile kritičke reakcije diljem Europe, Danska nije stekla status sličan Poljskoj ili Mađarskoj. Naprosto se cijela priča tretirala kao bizarna epizoda sa šovinističkim prizvukom. A kad su 2019. socijaldemokrati došli na vlast smatralo se da su takve epizode stvar prošlosti i da je demokracija pobijedila sporne tendencije.
No, socijaldemokrati nisu skrenuli s puta. Oni su izbore osvojili zazivajući povratak države blagostanja, ali s prihvaćenim desnim twistom koji se u literaturi naziva “šovinizmom blagostanja”. Ta perspektiva podrazumijeva da su ključna prepreka obnovi države blagostanja migranti i njihovi socijalni zahtjevi, a ne interesi kapitala. Ne samo da su prihvatili twist već i konkretne politike koje je promovirala tamošnja desnica, a među koje spada i “zakon o getima“. Kao geta definiraju se one četvrti u kojima živi više 1.000 ljudi od kojih je najmanje pola ne-zapadnog porijekla, a zakon omogućuje da se stanovnici tih četvrti strože kažnjavaju za iste prekršaje nego stanovnici “normalnih” kvartova. Kao i u slučaju s otimanjem imovine, “zakon o getima” je prodefilirao naslovnicama europskih medija, ali opet kao bizarna epizoda sa sjevera kontinenta. Epizoda koja zaslužuje kritike, ali ne i naročitu pažnju.
Međutim, Danska ne odustaje. Vlada upravo priprema novi zakon kojem je cilj borba protiv “paralelnih društava”. A “paralelno društvo” je zapravo eufemizam za “geto” koji je izbačen iz uporabe jer, kako kaže ministar unutrašnjih poslova Kaare Dybvad Beek, navodi na krive zaključke. Novi zakon, za razliku od prijašnjeg koji samo definira geto i regulira specifičan tretman njegovih stanovnika, želi izravno utjecati na sastav stanovništva geta, tj. potencijalnih paralelnih društava. Naime, cilj mu je ublažiti rizik nastajanja religijski i kulturno paralelnih društava. A planira to na sljedeći način: u nijednoj četvrti ne smije živjeti više od 30% stanovništva ne-zapadnog porijekla. I plan je da se do tog omjera dođe u roku od deset godina. S tim da nije precizirano kako će se do željenog rezultata doći i kako će “humano preseljenje” izgledati. Naprosto sumnjamo da je jedna od metoda preseljenje spornog stanovništva u rezidencijalne četvrti. Puno izglednijim se čini protjerivanje i daljnje zaoštrenje imigracijskih politika.
Inače, pored broja stanovnika spornog porijekla, za definiciju geta morala su se zadovoljiti barem dva od ova četiri kriterija; više od 40% stanovništva nezaposleno, više od 60% stanovnika između 39 i 50 godina nema srednju školu, stope kriminala tri puta veće od prosjeka i prosječni prihode stanovnika 55% niži od regionalnog prosjeka. Sami ovi dodatni kriteriji potvrđuju da problem nije u spornom porijeklu ili problematičnoj boji kože već u potpunom izostanku ekonomske integracije tog stanovništva. I da problem nisu religijski i kulturni paralelna društva već ekonomski paralelna društva sazdana na mizeriji. Međutim, na tom se tragu i nalazi politika “šovinizma blagostanja”: ako ih integriramo nećemo imati socijalnu državu.
Lista kvartova koji spadaju pod geta ili paralelna društva osvježava se svake godine u prosincu. Trenutno 15 kvartova u Danskoj zadovoljava kriterije, a za 25 ih se smatra da su u rizičnoj skupini i da im malo nedostaje. Inače, prema Danskom zavodu za statistiku u Danskoj živi 11% stanovništva stranog porijekla, od kojih 58% spada u one ne-zapadne. Posebno je bizarna predodžba da stanovništvo iz cijelog svijeta koje ne uključuje samo zapadnu Europu može tek tako stvoriti religijski i kulturno paralelna društva. Međutim, iza te bizarnosti se krije zapravo anti-muslimanski šovinizam koji se ne može baš tako javno artikulirati pa se pribjegava različitim eufemizmima. Prema nekim procjenama, muslimani čine trećinu stanovništva stranog porijekla u Danskoj. Slobodno izračunajte kolika su stvarna prijetnja kulturi i proračunu. I slobodno svrstavajte Dansku među europske predvodnice ksenofobnih politika.