Krajem godine najavljena obnova stadiona na riječkoj Kantridi koja uključuje i ambiciozne popratne komplekse ne bi po sebi trebala izazivati značajniju pažnju van lokalnog konteksta. Ali ubrzana procedura, njene značajne manjkavosti na više razina i oslanjanje na krajnje sumnjiva tumačenja Zakona o pomorskom dobru sugeriraju da se radi o presedanu čije bi rezultate mogli gledati diljem naše obale. I zato se tiče svih koji ne žele uživati u skupom plaćenim iluzijama javnog interesa.
U paketu sa slavljeničkim tonom koji obilježava svaki dvanaesti mjesec u godini dolaze i gradska vijeća na kojima se razlažu paketi razvojnih ideja gradova. Već smo naviknuti da su strategije na razmatranju često promašeni ili neizvedivi projekti, nalik obećanjima iz predizbornih kampanja, kao što smo naviknuti i da ih svejedno oprezno pratimo jer često prenose sumnjive vizije interesnih skupina. No, prošlogodišnja vijeća su isto tako u većini naših gradova bila obilježena izglasavanjem pozamašnog broja odluka o izradi prostornih planova ili izmjena postojećih.
Naime, ne radi se o igri slučaja već je to rezultat strukturnih promjena u načinu njihove izrade propisane izmjenom Zakona o prostornom uređenju i uvođenjem Pravilnika koji je stupio na snagu s novogodišnjih otkucavanjem. Novi zakon uvjetuje digitalizaciju planova i još uvijek nerazvijene alate u prostornom planiranju, pa je time započelo vrijeme prilagodbe i usporavanje procesa donošenja planova na neko vrijeme. Takve okolnosti nagnale su gradove da se požure osigurati izglasavanje hitnih planova u 2023. godini kako bi ih se izrađivalo prema uhodanim procedurama i kako bi se stvorili preduvjeti za što bržu realizaciju projekata. Naravno, za određene aktere to je bila idealna prilika da pod pritiskom situacije uguraju projekte koji bi inače prolazili detaljnija razmatranja na gradskim vijećima. Još jedna naigled nepovezana stvar obilježila je kraj prošle godine, najbolje ilustrirana objavom koja je na društvenim mrežama pratio Telesportov članak – “ovaj tjedan kao da pratimo smotru predaje diplomskih radova na arhitekturi – stadioni niču na sve strane”. Te dvije opservacije najzanimljivije su se spojile u slučaju Rijeke.
Nimalo slučajna terminološka zbrka
Pod parolom “Povratak na Kantridu” 5.12. javnosti su udruženim snagama, redoslijedom pojavljivanja – gradonačelnik Marko Filipović, župan Zlatko Komadina, ministar Oleg Butković, arhitekt idejnog rješenja Siniša Zdjelar i vlasnik NK Rijeke Damir Mišković – prezentirali ideju izgradnje “Multifunkcionalnog kompleksa Stadion Kantrida”. Iako zasigurno pomno odabran naziv projekta navodi na to da je fokus izgradnja samog stadiona, već letimičan pogled na prezentirane vizualizacije govori nam da je zapravo riječ o gusto izgrađenom kompleksu cijelog niza namjena na kojima bi konzorcij predvođen vlasnikom kluba trebao kapitalizirati svoju inicijativu.
Samo dva dana nakon prezentacije na gradskom vijeću izglasana je odluka o izradi Urbanističkog plana uređenja zone Kantrida i prenamjena te zone u Generalnom urbanističkom planu iz rekreacijske u mješovitu namjenu kao predradnja. Ako ste, sasvim razumljivo, neupućeni u sve proceduralne i sistemske odlike donošenja planova, kao i u osjetljivost navedene lokacije na kojoj se već desetljećima izmjenjuju vizije stadiona, te partikularne interese lokalnih aktera ta odluka doima se kao korak u dobrom smjeru ka definiranju te bitne gradske zone, no daljnja analiza svega zasad poznatog i nepoznatog o projektu ocrtava znak za opreznost. U najmanju ruku.
Pa pogledajmo koji su nam to poznati, odnosno vidljivi dijelovi projekta. Za početak, to je stadion od minimalno 12.000 mjesta većinski lociran na parceli u gradskom vlasništvu za koju je još 2015. godine dano pravo građenja na 50 godina tvrtki koja je vlasnik kluba, a njegova veličina i pozicija pretpostavlja i proširenje obalne linije. Na stadion se nadovezuje hotel od dvjestotinjak soba na pet etaža i tri nominalno prostorno vezana tornja koja broje 35 katova, 135 metara visine i bruto razvijenu površinu od 45.000 kvadrata. Sve prati i garaža za koju se navodi da bi imala 1.350 mjesta, a detaljnim pogledom na prezentacijske materijale vidimo da je navedeno da od tih mjesta 550 nose tornjevi, a 200 hotel što najbolje ocrtava predviđeni broj korisnika, dok bi ostatak trebao otpadati na stadion.
Nadalje, predviđena je, doduše ne i objašnjena, cjelokupna izmjena i nadogradnja prometne infrastrukture i obalne šetnica koja nosi stereotipne epitete “atraktivne i zabavne”. Ono neizrečeno na prezentaciji, no evidentno ako usporedite postojeće stanje i ono planirano iz vizualizacija je da uz dio stadiona i tornjevi i hotel ulaze u pojas pomorskog dobra. Samim tim postaje jasnija tendencija svakog od prezentera na presici da definiranje namjene tornjeva drugačije predstavlja – za Filipovića su to samo “neboderi”, Butković i hotel i tornjeve uspoređuje s Hilton Costabellom, arhitekt ih kreativno naziva “tornjevi koji sadrže apartmane, poslovne apartmanske stanove”, što god to značilo, a Mišković ih je dovitljivo upakirao u poznati karakter Rijeke kao grada nebodera i spominjući samo formu negirao potrebu za propitivanjem namjene.
Istovremeno, na prezentacijskim materijalima koji su pratili arhitektovo predstavljanje jasno je stajalo označeno “residential towers“, a prijevod riječi “residential” kao stambeno još uvijek je neupitan. Nije vam vjerojatno promaklo da se s takvim primjerom izgradnje stambenih kvadrata nismo susreli, prvenstveno zato što je upisivanje fizičkih lica na prostore u pomorskom dobru bio onemogućen, tj. omogućeno je isključivo koncesijsko pravo. Uzimajući u obzir da je novi zakon o pomorskom dobru stupio na snagu sredinom prošle godine i da nam tek slijede nove zavrzlame njegove interpretacije, ovaj projekt bi mogao postati ključan presedan.
Time tema riječkog stadiona, koji ministar vidi kao potencijalni državni strateški projekt, prestaje biti samo lokalna već ima potencijalno opasne reperkusije na izgradnju cjelokupne obale poznavajući kako se parazitski takvi projekti repliciraju. U moru nejasnoća tu je i ono o pitanju krajnjeg vlasništva budućeg stadiona koje je bilo tek usputno ubačeno negdje uz lavinu pohvala samog župana – kako je načuo da će vjerojatno biti gradsko.
Skupo plaćena iluzija javnog interesa
Možda bi cijeli slučaj bio zanemariv kao samo još jedan pokušaj da se zarola izgradnja stadiona, bolne teme za sve riječke nogometne navijače, da se nije dogodilo spomenuto izglasavanje izrade prostornog plana. Javne polemike vođene oko potrebe za arhitektonskim natječajem koji će definirati izgled stadiona zasjenile su činjenicu da propitivanje arhitektonskog izričaja ne mijenja planske preduvjete izgradnje cijelog niza neprimjerenih sadržaja propisanih budućim planom. Štoviše, u tom slučaju se obično planski dokumenti donose na predlošku prvonagrađenog natječajnog rada, nakon što je program natječaja detaljno propisao sve sadržaje.
Ova situacija je idealan primjer toga kako je sveopća birokratizacija institucije prostornog planiranja odavno devastirala njegovu društvenu ulogu i omogućila da postane alat za zakonsku legitimaciju privatnih interesa koji pretendiraju na javne prostore. Naime, prostorni plan navedene razine detaljnosti u svojoj izradi nužno mora definirati sve takozvane uvjete gradnje – namjene, pristupe, katnost, izgrađenost itd. Kako zasad stvari stoje, predložak za izglasani plan bit će prezentirani projekt, a građanima ostaje isključivo alat javne rasprave, zakonski obaveznog roka od 15 ili 30 dana za reakciju koja najčešće ionako rezultira minimalnim promjenama.
Čak i u hipotetskoj situaciji u kojoj se izgradnja ovog kompleksa zbog zahtjevnosti investicije ne bi dogodila, u nasljedstvo bi Riječanima preostale trajne posljedice plana, za koji su izdvojena sredstva iz gradskog proračuna, napravljenog na predlošku projekta koji prostorni resurs Kantride tretira kroz maksimalnu dobit za investitora. I dok se u javnom diskursu ideja ovako radikalnog kompromisa u prostoru pravda specifičnom riječkom željom za stadionom baš na Kantridi, propušta se prilika primjetiti da je ovo već stereotipni primjer obrasca djelovanja u nizu drugih europskih gradova u kojem je produkt samo skupo plaćena iluzija javnog interesa. Ali zato neće nedostajati “poslovno apartmanskih stanova” s pogledom.