Zamjetan retoričko-marketinški trend pojavio se posljednjih godina na zagrebačkom tržištu nekretnina. Developeri su svojim luksuznim stambenim kompleksima počeli nadijevati nazive koji bi trebali sugerirati njihovu integriranost u gradsko tkivo. Time se obraćaju i potencijalnim kupcima kojima obećavaju vibrantan društveni život s luksuzne distance, ali i potencijalno kritično nastrojenoj široj javnosti kojoj poručuju da posrijedi nije nikakvo strano tkivo.
Na križanju Heinzelove i Darwinove ulice izgrađen je kompleks nazvan “HD kvart”. Očito su u nazivu kompleksa ulogu igrali inicijali ulica između kojih se nalazi, a skraćenica “HD” bi trebala podsjećati na high definition čime se kupcima sugeriraju i kvaliteta izvedbe i luksuz. Na Trgu Francuske Republike planira se pak izgradnja novog poslovno-stambenog kompleksa čiji bi naziv trebao biti nadimak trga koji inače nitko ne koristi – “Franc”. A između Bornine i Branimirove ulice nalazi se “Park kneževa” koji je naziv očito dobio po “zanimanjima” onih po kojima su ulice koje ga okružuju nazvane, uz sugestiju zelenila koju “park” nosi sa sobom. A i kneževi su tu da stanarima zacementiraju klasni status i društveni kapital. U taj su kompleks stanari već uselili, koriste i usluge zahoda za kućne ljubimce koji se otvara stanarskom karticom, ali muči ih jedan problem.
I kako nam prenosi buržoasko-bulevarska štampa, to je očito problem svih nas. Nas kao društva. Naime, nekoliko sati je jučer na portalu Jutarnjeg lista kao udarna vijest stajao članak naslova “Ruglo kraj luksuznih stanova u Zagrebu prodaje se za pet milijuna eura!”. I dok naslov vješto balansira između navada buržoaske i bulevarske štampe, podnaslov šalje jasno društveno upozorenje: “Iz skupih stanova, od kojih neke vrijede i 700 tisuća eura, pogled pada na ruševinu…” Upozorava na to da nam nedostaje društvene empatije za one koji za visoko plaćeni luksuz ne dobivaju adekvatan proizvod. Tri točke na kraju su tu da nam stvore osjećaj nelagode i transfer klasnog blama, kao da smo svi krivi za to što im pogled nije adekvatan, kao da je društvo kao takvo udruga za zaštitu najbogatijih potrošača.
Naime, odmah uz “Park kneževa” nalazi se oronula zgrada bivše tvornice “Nada Dimić”. Članak donosi pregledni historijat zgrade – politički, ekonomski i kulturni – s obzirom na to da se nalazi pod zaštitom kao kulturno dobro. I na kraju nas obavještava da je njen trenutni vlasnik B2 Kapital, firma koja se bavi “otkupom i upravljanjem potraživanjima”. Inače, radi se o eufemizmu za utjerivanje dugova. Sam članak, pored toga što nastoji oblikovati nove empatijske hijerarhije u društvu po kojima ju i bogati zaslužuju ako su zakinuti za ono što su zaslužili, očito služi i kao reklama za zainteresirane investitore, ali i kao apel nadležnim institucijama da naprave nešto. Premda se članak može činiti marginalnim, radi se o još jednom poticanju normalizacije klasnih razlika jer očito svi imaju svoje muke: netko ne može riješiti stambeno pitanje, nekome društvo ne može riješiti pogled iz luksuznog stana. Ono što nas može zabaviti jest da duh Nade Dimić i dalje politički djeluje, makar kroz sužavanje doslovnih buržujskih horizonata.