Bivša žiteljica Trnskog Lidija Čulo vratila se u susjedni kvart koji pamti kao neuređeno i egzotično naselje puno kućica s dvorištima u kojem se igrala kao dijete. Kajzerica je 2000-ih pogodovanjem privatnom kapitalu počela radikalno mijenjati lice i toliko smanjila javne površine da su djeca morala prekidati igru na cesti kako bi naša reporterka na biciklu mogla proći između zgrada koje su kaubojskim urbanizmom nanizane kao sardine.
“Ima li nade za nas?” i “Slušao sam Rozgu, dobio tumor na mozgu” – grafiti su koji nas dočekuju na ulazu u zagrebački kvart Kajzerica. Ulazimo u ulicu slatkog naziva Puževa ulica, a potom u jednu dulju nazvanu po antifašističkom borcu Stjepanu Bencekoviću, koja prolazi između dijelova zvanih Južna obala i Podbrežje. Izlazimo na Ulicu Radoslava Cimermana koja razdvaja stambenu zonu od Hipodroma, a odaje počast bivšem višestrukom prvaku Jugoslavije u jahanju, tragično preminulom nakon pada s konja u 37. godini života. Put nas prati do još jednog prvaka, Mate Parlova, te nam još ostaje pročešljati Kajzericu iznutra: ulicu po ulicu.
Stisnute jedna uz drugu, dočekuju su nas zgrade i kućice svih oblika i boja: stare drvene prizemnice u čijim šušurastim vrtovima susjedi ćakulaju na bijelim plastičnim stolcima, zapuštene kućice s čipkastim zastorima i one moderne metalik koje blješte pod suncem, nedovršene zgrade bez fasade i prozora, novokomponirane zgrade s fasadama nalik kupaoni i užarenim staklenim balkonima na kojima nitko ne boravi. Zadnji put kad sam se družila i igrala na ulicama Kajzerice još uvijek su bili popularni kineski dućani, Velesajam i POG žetoni, a kvart je bio izgrađen “na parove razbroj se”. Stoga je bilo zanimljivo proći ulicama iz djetinjstva te vidjeti koliko se toga promijenilo i što je sve niknulo.
Neugledni susjed socijalističkih divova
Kajzerica je dugo vremena “spavala”, no to ne znači da nema zanimljivu povijest. Ovdje je bilo živo i prije razvoja Zagreba južno od Save. U 19. stoljeću Habsburška Monarhija je bila prisiljena prepustiti Napoleonu teritorije južno od Save. Rijeka Sava je tako postala granica dvaju carstava, a Kajzerica granični dio Ilirskih pokrajina – otuda i njeno ime, prema kajzeru (caru) Napoleonu. Iako je period francuske vladavine trajao kratko, ostavio je traga. Tako danas kada pređete Savski most, odmah na ulazu u Kajzericu s lijeve strane možete vidjeti francuski miljokaz koji označava bivšu granicu, i oronulu kuću u pozadini koja je nekad bila Napoleonova stražarnica.
Nakon Drugog svjetskog rata vlasti kreću s projektiranjem Novog Zagreba. Počinje izgradnja Hipodroma, koji je otvoren već 1948. godine, popraćena preseljenjem Velesajma na današnju lokaciju i podizanjem naselja kao što su Trnsko i Siget 1960-ih godina. Dva kvarta povezao je veliki Park mladenaca u kojem su 1970-ih mladi parovi nakon stupanja u brak sadili stabla kao simbol svoje ljubavi. Tih godina još ste na cestama mogli vidjeti “foringaše”, vozače kola na konjsku zapregu koji su pomagali ljudima tijekom preseljenja tako što su prevozili namještaj i veći teret. Ubrzo niču Sopot i Utrine, osnovane su škole, vrtići i lokalni nogometni klubovi, a 1971. godine – u tom mračnom sistemu u kojem nisi smio reći da si katolik – počinje gradnja ogromne Crkve uzvišenja Svetog Križa u Sigetu. U periodu u kojem su počela prva useljenja u novosagrađene zgrade Novog Zagreba, Kajzerica je još bila uspavano naselje s nekoliko skromnih kućica.
I moja obitelj bila je jedna od mnogih koje su u Trnskom (doduše nešto kasnije, 1990-ih) pronašle idealno okruženje za život i djecu: odrasla sam u tipičnoj socijalističkoj zgradi “tipa Bartolić”, prema projektu arhitekta Ive Bartolića koji se najviše bavio stambenom arhitekturom. Pod prozorom našeg stana prostirao se zeleni park gdje su se djeca igrala na ljuljačkama, klackalicama i drvenom brodu za penjanje, a s druge strane zgrade bio je još jedan park u kojem smo se vješali po šipkama za klofanje tepiha ili preko njih igrali badminton. Nedaleko od parka nalazila se osnovna škola s dva velika igrališta na kojima smo tijekom dana imali tjelesni, nakon škole s roditeljima učili voziti bicikl, a u večernjim se satima pokušavali skrpati osmašima koji bi na razglas puštali “The Logical Song” od Scootera i ostale hitove.
Pored škole i igrališta bio je veliki vrtić – zvali smo ga “veliki” jer je uz njega postojao i manji, smješten u jednom privatnom stanu. Kraj vrtića je podignut dom zdravlja, a slijedili su ga dućani i kafići, velika Nama, Park mladenaca, zgrada Super Andrija u sklopu koje su se nalazile pošta i banka, tratina na koju su dolazili lunapark i cirkus, mali kvartovski trg za lokalne cugere, pa zatim još jedno udubljeno igralište idealno za zimsko sanjkanje. Pored igrališta bila je tržnica na kojoj je vladala omiljena akcija: tri čokolade od nugata za 10 kuna, i pored tržnice – opet naša zgrada. Krug je time bio skladno zatvoren. Danas više nema Name, čokolada za 10 kuna, ljuljački u parku, snijega za sanjkanje zimi, a i lunapark sve rjeđe dolazi. Na fasadama se vide prolaznost vremena i zapuštenost. Ipak, u mom sjećanju Trnsko je ostalo kao svijet u malom. No, zašto sad pričam o Trnskom kad je tema Kajzerica? Što bi se reklo na sudu: “I have a point, Your Honor. I’ll get to it.”
Klinci s Trnskog i Kajzerice
Osnovnu školu Trnsko pohađala su i djeca s Kajzerice. Kajzerica tada nije imala ni osnovnu školu, ni vrtić, pa su klinci s Kajzerice svakog dana morali pješačiti dvadesetak minuta do škole preko nekoliko prometnica. Mi iz Trnskog živjeli smo u zgradama oko škole pa roditelji nisu ni trebali dolaziti po nas. Znali su da se sigurno vraćamo kući u grupicama. U našoj dječjoj imaginaciji Kajzerica je bila poput Divljeg zapada – a sada, gledajući unatrag, vidimo da je to zaista bilo tako. Kvart koji se gradio bez ikakvog plana i reda pa je (pogotovo spram Trnskog i Sigeta, jedinih mjesta koje smo poznavali) izgledao čudno i blatnjavo, kao mjesto u kojem živiš jer te život natjerao.
Na Kajzericu smo odlazili kad smo htjeli šetati po nasipu, vidjeti konje s Hipodroma ili se smucati po kineskim dućanima u kojima se prodavalo sve od A do Ž, po cijenama prihvatljivim za naš dječji džeparac. Da bismo došli tamo, trebali smo proći pothodnik ispod Avenije Dubrovnik i izbiti na drugu stranu. Tada je preko puta Velesajma, na mjestu današnje SEECEL zgrade, stajala samo prazna površina korištena za parking kamiona i auta.
Ulicom Radoslava Cimermana prolazili smo pored velike upečatljive sivo-crne kuće s prostranim i lijepim dvorištem. U našim malim glavama to je bila ukleta vila s mračnom energijom: ne samo jer je bila u tamnim bojama, već jer je stajala sama usred ničega i nikad nismo vidjeli nekoga tko tamo živi. Tko bi podigao tako raskošnu kuću usred blatnih puteva? Vjerojatno se htio pokazati jer je stajala u centru pozornosti – prva u redu kraj ceste i prva u nizu svih silnih zgrada i kuća koje su tada počele nicati iza njenih leđa, a čije će je sjene uskoro progutati.
Dolazak novih kajzera
Danas se iznad “mračne vile” nadvijaju trokatnice i Konzum, pa izgleda kao da jedva diše, a izdaleka ju više nije lako spaziti kao nekad. Ista je sudbina zadesila i brojne druge rezidencije (koje su doduše bile skromnije). Naselje u kojem su se nekad nalazile kućice s dvorištima tijekom 2000-ih počelo je radikalno mijenjati svoje lice, i već je tada bilo jasno u kojem smjeru ide. Smještena u Novom Zagrebu, s povoljnim cijenama kvadrata i blizu javnog prijevoza, Kajzerica je privlačila mnoge, a naročito mlade obitelji s djecom.
No, kako su od 1990-ih urbanistički planovi pušteni niz vodu da bi se pogodovalo privatnom kapitalu i interesima rođaka-investitora, tako su i novija zagrebačka naselja promijenila lice grada: od zaokruženih cjelina podignutih oko ideje javnog interesa i u korist lokalne zajednice do divljih kvartova i nereguliranog tržišta nekretnina u kojima svatko gradi za sebe, bez dugoročne urbanističke vizije. To je rezultiralo betonskim kaosom, trokatnim zgradama i kućicama stisnutim jedne uz druge kao sardine, prometnim zagušenjem, nedostatkom nogostupa (ako postoje, preko njih su parkirani auti), sadržaja i zelenila, te općenito narušavanjem kvalitete života. Znate onaj meme kad netko pita “Ima li što depresivnije od socijalističke arhitekture?” pa drugi odgovara: “Da, beskućništvo”? Kategoriji depresivnijeg mogli bismo pridružiti i ove plodove kaubojskog urbanizma.
Reći da je Kajzerica planski loše osmišljena upućivalo bi na ideju da je neki plan barem postojao. Sudeći po izgledu kvarta, doseg plana bio je: napravit ćemo uski red ceste, uski red kuća, pa opet uski red ceste, uski red kuća, cak cak cak, i onda radite što god želite. Takav je bio recept postratne divlje gradnje i rođačkog urbanizma: kupi trošnu kućicu prizemnicu, sruši ju, digni trokatnu zgradu s tri parkirna mjesta, prodaj stanove ljudima koji će prvu godinu imati pogled na Savu, a nakon toga pogled na susjeda koji na prozoru sjecka nokte (koji onda odlete u vaš stan). Godine takvog “investitorstva” dovele su do toga da Kajzerica izgleda kao romsko naselje za bijelce. Podsjeća me na kuće u kojima naši vrli poduzetnici natrpaju 15 Nepalaca po sobi – mjesto na koje dođeš prespavati, a ujutro ideš u život negdje drugdje. U kvartu ne postoje tržnica, pošta, knjižnica, neki trgić kao mjesto okupljanja… Čak su i Kinezi otišli.
Nakon desetljeća molbi i apela, roditelji s Kajzerice su 2014. godine mogli odahnuti jer su konačno izgrađene osnovna i srednja škola, te vrtić. U gradnju je uloženo tadašnjih 80 milijuna kuna, a sve je dovršeno prije roka: u devet mjeseci umjesto planiranih 19. No, već 2022. godine roditelji su se žalili da se stolarija i fasada raspadaju, na što su bivši Bandićevi kolege okrivili djecu jer nabijaju loptom oko škole, pa od tih udaraca fasadne ploče pucaju. Oh vremena, oh običaji: komunjare iz bivšeg sistema su gradeći Novi Zagreb uzele u obzir mogućnost potresa pa uložile u građevinsku konstrukciju, a danas je i dječja lopta opasnost za fasadu jer moderni lokal-patrioti nisu pomislili da će se oko škole djeca igrati loptom. Čudno da im to nije palo na pamet, tim više jer osim igrališta osnovne škole i jednog parka ne postoji drugi prostor na kojem bi se djeca igrala, a pogotovo u blizini kuće. Božemeprosti, ali raskošniji prostor za igru imaju konji na Hipodromu i psi u obližnjem Klubu za obuku pasa.
Gledana iz zraka, Kajzerica sa svojim ulicama izgleda kao češalj: zgrade su nanizane jedna na drugu kao zupci, bez prostora za prolaz osim na krajevima ulice. Mjestimično su toliko uske da može proći samo jedan auto. Biciklirajući Podbrežjima uočili smo djecu koja su na ulici tj. cesti bez nogostupa igrala badminton. Morali su se maknuti s ceste čak i nama biciklistima jer naprosto nema mjesta. Srećom, bio je Uskršnji ponedjeljak i grad je bio poluprazan pa su jedina dva mjesta za parking ispred zgrade bila slobodna i imali su se gdje skloniti da prođemo. No, pustimo djecu. O nedostatku prostora govori i činjenica da je Župna crkva Rođenja Isusova u privatnoj kući, a “predvorje” za ulazak na misu izgleda kao bivša garaža. Ako čak ni crkva nema prostora, zaista se pitam, kao i grafit na Hendrixovom mostu: ima li nade za nas?
Nije sve ovo problem samo Kajzerice: takvi su Trešnjevka, Trnje, Sveta Klara, Botinec, Trokut i ostala ekipa koja nosi narodsku titulu “favela koje treba srušiti i podići ispočetka”. To je htio iskoristiti i bivši gradonačelnik Bandić kada je najavio projekt “Manhattan na Savi”. Plan je bio srušiti Velesajam, preseliti Hipodrom i teren Lokomotive, te dati tvrtki Eagle Hills iz Ujedinjenih Arapskih Emirata da podigne poslovni i stambeni kompleks vrijedan milijardu eura. Tvrtku Eagle Hills inače vodi investitor Mohamed Ali Alabbar, koji je već sudjelovao u projektima kao što su Burj Khalifa, Dubai Mall i Beograd na vodi. Javnost je bila podijeljena jer je sve opet nalikovalo na podilaženje privatnim interesima, ali dobra stvar kod privatnih interesa je da se javnost ništa ne pita. “Ako netko hoće napraviti neboder od 200 katova, neka ga napravi”, sumirao je Bandić svoju verziju GUP-a i nastavio: “Pa ako ja poživim, možda ću gore imati jednu kancelariju.” Bandić nije poživio, pa je projekt pišanja po sirotinji s 200. kata zamro skupa s njim. Šteta, jer bi se odozgo lijepo vidjelo kako su urbanistički planovi dobro izgledali, nekad kad se razmišljalo da poanta naselja nije na njima namlatiti lovu, već da u njima treba živjeti.