Kad se čovjek nađe u grotlu izgubljenosti, otuđenosti, nesigurnosti, anksioznosti i depresije – skraćeno: u Grotlu – čini se da ništa drugo nikad nije ni postojalo, a misli se bez pauze vrte u analizi tog mračnog interijera u kojem se osjećamo kao potpuni uljezi, iako smo istovremeno tako čvrsto uvjereni da nam je upravo tamo mjesto. Dora Levačić na dno Grotla baca četiri književne i self-help preporuke koje bi možda mogle pomoći.
Otkako sam prije godinu dana napisala književne preporuke kroz koje sam plasirala poluprikriveni self-help tekst, čekam da se stvori prilika da postanem autorica kolumne “Pitaj Doru”. Iako su mi se nakon tog teksta neki čitatelji/ce javili upravo s tom željom, zasad za to nije bilo uredničkog sluha. I ove godine morat ću svoje životne mudrosti kamuflirati žanrom književnih preporuka, zahvaljujući kolegi Kostaniću koji mi je u božićnom duhu omogućio da se u preporukama bavim čime god želim, a on me svojim preporukama odriješio publicistike. Preporuke su odabrane tako da prate ciklus koji kreće od očaja, a završava nesigurnom vjerom da možda sve nije beznadno sranje. Koji god faktori ga pokrenuli, taj je ciklus svakome u nekoj mjeri poznat. Posljednji takav sam proživjela nedavno, kao i puno ljudi oko mene, pa slijedi posveta svima koji su trenutno daleko od površine, pogotovo u ovo manijakalno doba godine.
Igor Ivko: Početnici (Disput, 2023.)
Kad sam pročitala da se debitantski roman Igora Ivka radi o ljubavnoj priči para koji se upoznao na studentskoj blokadi Sveučilišta u Zadru 2009., uhvatio me preventivni zazor od patetike koja često prati književne pokušaje o eksplicitno angažiranim temama, ali me već prvih par stranica razuvjerilo. Dočekao me sumoran početak priče o Loti i Marinu u čijem odnosu ima sve manje ljubavi, a sve više hladnoće i zamjeranja. U prvom poglavlju oni stižu u Berlin deset godina nakon upoznavanja na blokadi, ali ne kako bi pokrenuli novu revoluciju, pa čak ni da bi izlazili u Berghain i pili oat latte po Kreuzbergu, nego kako bi radili najgore poslove i dijelili stan s nepoznatim radnicima, dok ih u Hrvatskoj čeka mali sin. Radnja se u središnjoj cjelini vraća deset godina unatrag, gdje nalazimo Lotu i Marina u revolucionalnom zanosu i zaljubljenom izdanju, ali nakon takvog početka svaka scena ljubavi u nastajanju ima u sebi nešto zloslutno i teško, baš kao i scene plenuma za koji znamo da će se kroz mjesec dana osuti i izglasati kraj blokade. U posljednjoj, trećoj cjelini vladaju takav mrak i bezizlaznost da sam nakon zadnje stranice izletjela iz stana u pokušaju da zaboravim na taj osjećaj, koji se ipak zadržao neko vrijeme.
Zašto bi ovakav roman čitao netko tko se već osjeća loše? Zato što pokazuje da nas vanjske okolnosti koje su potpuno van naše kontrole mogu skršiti i gurnuti u stanja koja smo navikli tretirati kao individualne probleme. I time šalje utješnu poruku da si nismo sami za sve krivi, i da ne možemo svi uvijek biti jaki i iz svakog problema izaći u “rise & shine” stilu. A osim toga, razlog zbog kojeg sam i prošle godine kao lijek za bezvoljnost preporučila neveseo roman “Prijatelj” od Sigrid Nunez je to što vjerujem da će nam depresivna knjiga više pomoći od bilo čega sa self-help police dok smo depresivni, isto kao što će nam kišni dan bolje sjesti od sunčanog. Ako ništa drugo, dok čitate možda osjetite schadenfreude i pomislite: vidi kako je njima užasno, nije meni tako loše!
Podcast “This Jungian Life”
Kad se čovjek nađe u grotlu izgubljenosti, otuđenosti, nesigurnosti, anksioznosti i depresije – skraćeno: u Grotlu – čini se da ništa drugo nikad nije ni postojalo, a misli se bez pauze vrte u analizi tog mračnog interijera u kojem se osjećamo kao potpuni uljezi, iako smo istovremeno tako čvrsto uvjereni da nam je upravo tamo mjesto, oduvijek i zauvijek. Istražujemo detalje tog stanja kao da smo nakon cjeloživotnog sljepila progledali i našli se u muzeju strave i užasa s bezbroj slojeva koje ne možemo prestati proučavati, samo što smo taj muzej – mi.
Malo toga može pomoći dok smo u Grotlu i čekamo da prođe vrijeme ili da terapija proradi, ali nešto ipak može, bar na kratko. Glasovi koji s površine dopiru do dna moraju biti nježni i imati razumijevanja za naše stanje jer su i sami dobro upoznali svoje Grotlo i sada kad su izvan njega nemaju strah od toga da to podijele s nama. Ti glasovi nas ne smiju požurivati besmislenim, okrutnim savjetima kako se što prije iskobeljati van. Često je najbolje da se spuste na dno i sjednu pored nas, šute ili potvrde da nas slušaju. Kad poželimo da progovore, trebaju nam blago i nenametljivo prenijeti ideju da Grotlo nije jedino što postoji, koliko god se to sad činilo nezamislivo, i da nismo sami dok smo tamo.
Takvi su glasovi Lise Marchiano, Josepha Leeja i Deborah Stewart, troje prijatelja i jungovskih psihoanalitičara iz raznih krajeva Amerike, koji jednom tjedno u podcastu This Jungian Life obrađuju sve moguće teme: neke od njih su sindrom uljeza, cancel kultura, ranije spomenuti schadenfreude, simbolika frizure koju nosite, figure mačka u čizmama ili magičnog pera slonića Dumba, a na kraju svake epizode analiziraju san jednog od slušatelja/ica.
Lisa, Joseph i Deb kroz sve teme provlače kriške svojih osobnih iskustava i iskustava svojih klijenata, što ima neopisivo utješan efekt. Ono što možda ima još više ljekovit učinak su njihovi glasovi – doslovno, koji su tako nježni i lišeni autoritativnosti da su mi u periodu nesanice pomagali bolje od Normabela da se opustim i zaspim, kao da mi uspavanku pjeva arhetip Majke osobno.
Kolumna “Help Me Hera”
Ako imate naviku guglati svoje probleme, znate da će vas to u najboljem slučaju odvesti do psiholoških kolumni u kojima na pisma čitatelja odgovaraju Stručnjaci koji ostavljaju dojam da vas savjetuju ispred školske ploče, kroz debelo uokvirene naočale spuštene na vrh nosa, s knjižurdom u jednoj i kredom u drugoj ruci. Od takvih u pravilu možemo čuti da moramo naučiti postavljati granice, jasno komunicirati, slijediti svoju strast, izgraditi mrežu podrške, paziti na svoje potrebe i druge izlizane izraze koji su od silnog ponavljanja izgubili svako značenje. Čak i ako nemate naviku tražiti pomoć guglanjem, svima nam je ponekad potrebno svjetovno svećenstvo da nam udijeli koju mudru riječ, a nemamo svi novaca za psihoterapiju.
Zato sam poskočila od oduševljenja kad sam ovog proljeća saznala da je taj posao iz snova dobila Hera Lindsay Bird, moja omiljena pjesnikinja, a i dalje slavim svakog četvrtka ujutro kad izađe njezina kolumna “Help Me Hera“ na novozelandskom portalu The Spinoff. U njezinim kolumnama naći ćete savjete za raznorazne situacije: godinama nakon prekida nipošto se ne trebate javiti bivšem koji vas je loše tretirao i isporučiti mu sve što ga ide; kao muškarac nećete steći više prijateljica tako što ćete žene tretirati kao uplašene konje; ako se bavite nečim kreativnim i muči vas sumnja u kvalitetu vlastitog rada, sprijateljite se sa sumnjom koja je samo „naopaka manifestacija nade“. Hera ima mudru riječ za zabrinute roditelje čija 17-godišnja kći postaje desničarka, za trans dečka s ultrakonzervativnom obitelji, za napaćenog čovjeka čiji susjed konstantno vrti tri iste i loše pjesme na repeatu, a kad od nje savjet traže ljudi koji se besramno žale na to da ne mogu prestati misliti na osobu s kojom su prevarili partnericu ili ih je strah da će im trenutna cura otkriti da imaju osjećaje za bivšu s kojom se potajno čuju, Hera ih brutalno razmontira na komadiće.
I inače poznata po genijalno sumanutim usporedbama i metaforama – neke njezine pjesme sastavljene su isključivo od toga – u odgovorima na pisma čitatelja Hera postiže jednako briljantne rezultate. U odgovoru čitateljici koju muči prekid prijateljstva od kojeg bi se htjela što prije oporaviti, Hera joj savjetuje da razmišlja o svojim osjećajima kao o starom, inkontinentnom magarcu koji joj stalno provaljuje u kuću u nezgodnim trenucima. Nema smisla ljutiti se na magarca, piše joj Hera. “Magarac će te samo gledati tugaljivim smeđim očima i zapišati ti cijeli tepih. Umjesto toga, pokušaj se pomiriti s magarcem. Kaži mu ‘zdravo, ti užasni gade od magarca, vidim da si se vratio po još sijena’, i onda ga nježno izvedi van”.
Kad budete spremni da kraj vas u Grotlo sjedne i savjetuje vas empatičan glas prožet smislom za humor, obratite se Heri. A za kraj, njezin prigodni opis dočeka Nove godine, za koji se najbolje pripremiti tako da se pomirite s time da će biti užasno:
“Doček Nove godine je najgori dan u godini. Pada poput neželjenog referenduma, užasnog koktela osujećene nostalgije, neumjesnog optimizma i sve očajnije potrage za time da se godina završi na vrhuncu. Hirovit je, i pun čudnih obrata. To je poput testa za koji se ne možete pripremiti. Ukletiji je od Noći vještica; romantičnije nabijen od Valentinova. Ima isti naboj i psihološki intenzitet Nicholasa Cagea koji glumi Kralja Leara u školskoj pantomimi.”
George Saunders: Lincoln u bardu (Vuković & Runjić, 2018.)
U bespućima polica Hrvatske pošte, čekajući da platim račune pronašla sam roman Georgea Saundersa, poznatog američkog autora kratkih priča koji je ovim romanom osvojio nagradu Man Booker 2017., a hrvatski prijevod domaćoj kritici prošao je ispod radara. Saunders je uzeo stvarni događaj iz jedne noći 1862. godine, prije nego što je Abraham Lincoln pokopao svog jedanaestogodišnjeg sina Willieja na washingtonskom groblju Oak Hill, i pretvorio ga u priču o duhovima zarobljenima u bardu, varijanti limba iz Tibetanske knjige mrtvih. Lincoln te noći nekoliko puta dolazi na groblje i tuguje za sinom, a njegova pojava duhovima zarobljenima na groblju, koji odbijaju prihvatiti da su mrtvi, mijenja shvaćanje o tome gdje se nalaze i tjera ih na kaotične, urnebesne, odvratne, jezive, predivne i srceparajuće rasprave o smislu Williejevog, pa onda i njihovih života. Kako kaže opravdano entuzijastični blurb sa stražnjih korica: “Bardo iz naslova mjesto je između života i smrti gdje prema tibetanskoj Knjizi mrtvih umrli čekaju daljnju sudbinu. U takvu se međuprostoru odvija dramatična borba za dušu dječaka koju nam donosi šarolik niz pripovjedača, od sablasnih stanovnika barda do stvarnih svjedoka tog vremena. U iznimno originalnoj višeglasnoj rapsodiji isprepliću se glasovi živih i mrtvih, izmišljenih i zbiljskih likova, koji strastveno, osjećajno, a katkad i komično, govore o ljubavi, boli, životu i smrti u nastojanju da odgovore na vječno pitanje: kako možemo živjeti i voljeti kad znamo da će svemu doći kraj?”
Poveznica između Grotla i limba je očita – radi se o prostoru u kojem se provodi nepoznata količina vremena, i oko toga se ne može puno napraviti. Ako nešto može imati efekt da pomislimo da je život dragocjen i onda kad se po svemu čini suprotno, to su glasovi Saundersovih likova.