Ovaj će popis možda djelovati neočekivano za Bilten, ali takav je jer mislim da je svima potrebno povremeno prebaciti fokus sa superozbiljnih i stručnih tema na osobni plan. Na područje osobnog u lijevim se krugovima često prezirno otpuhuje, što je razumljivi obrambeni refleks protiv sveprisutne psihologizacije društvenih problema. Međutim, taj je refleks štetan i autodestruktivan jer vodi u suprotnu krajnost koja ignorira svaku vrstu patnje koja ne proizlazi iz društvene nepravde. Bolje ćemo se, uostalom, posvetiti aktivizmu ako nas u to ne goni rasulo na privatnom planu. Ukratko, i ljevičari su ljudi, iako možda specifični, koje mori niz osobnih problema. Nažalost, vrsta literature koja se obraća tom dijelu naše ljudskosti često vodi u direktan susret s užasom. Zato sam odabrala naslove koji su na mene imali efekt utjehe, inspiracije i buđenja nade, a ne dolaze iz kategorije self-helpa od kojeg pada mrak na oči.
Jenny Odell: How to Do Nothing – Resisting the Attention Economy
U potrazi za odmorom od anksioznosti, raspršenog fokusa i besmisla lako je nabasati na tri stvari. Prva je Jordan Peterson koji nas mrko gleda iz svakog izloga jer je sa svojom macho vizijom pravilnog načina života očito popunio potrebu koja je dotad bila nezadovoljena. Druga je ona vrsta self-helpa koji podrazumijeva da svi želimo biti uspješni menadžeri, pa nam preporučuje odlazak u teretanu prije zore i ostale trikove što efikasnije trke do groba. Treća je new age literatura koja svakako sadržava pokoji grumen mudrosti, ali dolazi uz meni, a vjerujem i vama koji čitate Bilten, neprobavljiv vokabular koji odiše dezorijentiranim konzervativizmom. Ukratko, očajnički nam treba inteligentni i humani self-help.
Srećom, tu je Jenny Odell koja nekako uspijeva istovremeno lucidno raskrinkati suvremenu ideologiju produktivnosti i rasta, proizvesti osjećaj spokoja i uzemljenosti, kao i naglasiti političku važnost kultiviranja tih osjećaja. Ono nothing iz naslova ne treba shvatiti doslovno – pod time Odell podrazumijeva svjesno “ištekavanje” iz nametnutog frenetičnog tempa života koji nam nagriza koncentraciju upravo zato da bismo mogli raditi nešto: percipirati svijet oko sebe i mijenjati ga na bolje. Odell pokazuje da imamo moć i dužnost naučiti “raditi ništa”, odnosno ne biti produktivni, a da pritom ne okrenemo leđa svijetu, pa čak nužno ni društvenim mrežama. Za razliku od puno knjiga sličnog naslova, duhovna podloga ovdje ne služi privremenom iskoraku i odmoru od stvarnosti kako bismo se nakon toga vratili u uobičajeni žrvanj, nego inspiraciji na pobunu kao način života.
Sigrid Nunez – The Friend
Nakon lijeka za anksioznost, prelazimo na knjigu koju preporučujem kao protuotrov za bezvoljnost, roman američke spisateljice Sigrid Nunez. Protagonisticu romana nakon samoubojstva najbližeg prijatelja zadesi briga o njegovom psu, staroj dogi zvanoj Apollo. Pas intenzivno i tiho tuguje za svojim vlasnikom, a protagonistica se sve više izolira od svijeta i fokusira na njega, dok joj prijeti izbacivanje iz stana jer živi u zgradi u kojoj je zabranjeno držati kućne ljubimce. Roman je čudnovate strukture – izmjenjuju se dijelovi u kojima se protagonistica obraća izravno svom prijatelju (i čovječjem i psećem) s onima u kojima o njima piše u trećem licu, tu su i pitke filozofske crtice i opažanja o pisanju, ljubavi, prijateljstvu, smrti, starenju, o odnosu prema životinjama i još koječemu, na primjer o opravdanosti bijesa vještice prema princu koji se samo pojavio i odlučio joj oteti Matovilku! Svo to nizanje misli i izmjena adresata suptilno dočaravaju izgubljenost mozga koji vrludavim brbljanjem o svemu i svačemu pokušava zaobići tugu koja ostaje nakon gubitka omiljenog sugovornika. Kroz to se neprimjetno prikrada priča koja bi vam mogla na najljepši mogući način slomiti srce, što je dobar način da se iskoprcamo iz tupila. Svakako puno bolji od toga da se pokušavamo nasilno tjerati pozitivno razmišljati u trenucima kad se osjećamo sve samo ne optimistično.
Ako vas ne privlače knjige s neizraženom fabulom, ima puno citata koji dobro funkcioniraju i van konteksta, a ovdje ću podijeliti meni najdraži:
“Your whole house smells of dog, says someone who comes to visit. I say I’ll take care of it. Which I do by never inviting that person to visit again.”
Dora Šustić – Psi
“Pse” se može ukratko opisati kao coming of age roman o studentici scenaristike koja s mladenačkim zanosom ulazi u ljubavni odnos s udovcem Leonom u kojem je osuđena na neravnopravnu poziciju. Radnja se odvija u Pragu i Andaluziji, a ova fabula širi se u priču o suočavanju sa smrti bliskih osoba i sazrijevanju kroz raspad iluzija o ljubavi. Autorica, inače scenaristica i redateljica, niže upečatljive slike zbog kojih ćete htjeti posjetiti sva mjesta iz romana, i ne zazire od sočnog, bogatog i neumjerenog stila.
Dora Šustić svakako je jedan glas jedne generacije, kako bi rekla Hannah Horvath, jer je literarizirala životno iskustvo “erazmusovaca” koji tragaju za sobom po svijetu. Ali roman je previše specifičan, a opet previše univerzalan za takve redukcije. Ova je preporuka tu prvenstveno zbog književne kvalitete, ali vjerujem da, kao i ostale knjige na popisu, uz to može biti i sredstvo buđenja volje za životom zbog količine strasti, bajkovitosti i erotike koju sadržava. U susretu s time dođe vam da se prestanete štediti u svakom smislu.
Mark Leidner – Returning the Sword to the Stone
Cinizam oko ljubavnih odnosa vreba iza svakog ugla, a kad tome dodamo i sve te analize braka, nuklearne obitelji, nejednakosti žena i muškaraca, pa i svoja iskustva, lako ćemo iz svega izaći cinične/i prema samoj ideji ljubavnih odnosa. Ali u cinizmu nema ničeg progresivnog ni hrabrog; cinizam je utješan, ali gorak i jednako fatalističan kao slijepa romantika. Pribjegavanje toj poziciji nije nešto čime bismo se trebali ponositi, a kao društvo radimo upravo to, ako je vjerovati, između ostalog, analizi tekstova popularne muzike koja pokazuje da smo ušli u eru slavljenja distanciranosti, individualizma i izbjegavanja bliskosti.
Kao protuotrov za cinizam tu je Mark Leidner, američki redatelj i pjesnik koji je šašav, zaigran i duhovit, ali i britak, mudar i nježan, i po meni autor nekih od najljepših ljubavnih pjesama. Jedna od njih je “Being With You”, koja će vam izazvati osjećaj zaljubljenosti dok je čitate. Budući da njegove knjige još nije moguće skinuti besplatno ili nabaviti u knjižnici kao ostale s ovog popisa, preporučujem i njegov omaž najboljoj ljubavnoj pjesmi svih vremena Franka O’Hare, On Having ‘Having a Coke with You’ With You. Leidner ima puno toga za reći i o drugim temama, ali izdvojila sam njegove ljubavne pjesme jer vraćaju i jačaju vjeru u ljubav – a bez vjere u ljubav, kao i u socijalizam, teško je živjeti.
Ništa
Peto mjesto ostavljam praznim, jer ponekad je iz perspektive osobnog blagostanja kojem sam posvetila ovu listu najkorisnije samo sjediti i ne raditi ništa. I knjige mogu biti distrakcija, isto kao i ekrani. Odmorimo se!