Zašto je zgodno danas potražiti interpretacijsko utočište u revolucionarnoj 1848. godini? Čemu nas mogu naučiti rasprave o ustavu u Habsburškoj monarhiji? Kako savladati lekcije političkih poraza iz druge dekade ovog stoljeća i gdje potražiti utjehu? Preporuke za kraj godine donosi Marko Kostanić.
Posao poput ovog koji se zasniva na pokušajima tjednog tumačenja društveno-političkog svijeta iziskuje redovito apdejtanje znanja o tom svijetu, kao i metoda stjecanja znanja. Apdejtanje podrazumijeva čitanje analiza, članaka, novih knjiga, ali i onih propuštenih koje ne gube na aktualnosti. Premda se taj proces uglavnom percipira kao neki vid akumulacije znanja, građenja i snaženja potrebnih kapaciteta za uvjerljivija tumačenja, prati ga i neizbježna dimenzija krhkosti. A kad smo već kod krhkosti, da se prebacim u ich-formu kako nalažu pravila žanra. Posezanje za istim ili sličnim pojmovima, izrazima i argumentacijskim obrascima u tjednom ritmu nerijetko me navodi na pitanja – imaju li ti pojmovi, izrazi i obrasci uopće smisla? Korespondiraju li sa stvarnošću? Radi li se samo o šiframa prepoznavanja za ljevičare? Vrtim ih li samo iz navike da isporučim projektno zadan broj tekstova? Ili mi, nam, mogu objasniti svijet?
Povremene epizode nepovjerenja u vlastita tumačenja svijeta prirodne su valjda sklonosti, a “rješavaju” se konzultiranjem autoriteta raznih profila, diskusijama s drugovima i suparnicima ili, nedajbože, konvertitstvom. Međutim, u ovom specifičnom slučaju postoji još jedna politička dimenzija koja te epizode dodatno dramatizira ili barem čini izazovnijima. Naime, kontinuirani politički neuspjesi ljevice sami po sebi svakoga s imalo intelektualnog poštenja na toj “sceni” navode na preispitivanje osnovnih koncepata i metodologija koje koristi pri pokušajima razumijevanja svijeta. Tu nezgodnu situaciju donekle izvlače barem dvije zgodne okolnosti: lijeva teorija može vrlo uvjerljivo objasniti zašto lijeva politika ne uspijeva u svojim ambicijama, a desna zvuči jednako neuvjerljivo kao i uvijek. Dovoljno za politički self-help.
A zgodno bi bilo na tragu tog orijentira, ako se ima vremena i volje, nešto i pročitati. Zato za već započete praznike preporučujem publicističke naslove koji bi mogli biti od pomoći svima koje muče slični problemi. Ili svima koji možda žele da imaju te probleme umjesto nekih ozbiljnijih. Preporuke idu u dva para knjiga. Prve dvije su historiografske, obimnije i samim tim prikladnije za one koji će praznike provesti u mirnoj, kućnoj atmosferi s više vremena na raspolaganju. Druge dvije se bave recentnom političkom dinamikom, značajno su tanje i namijenjene onima koji će “vrijeme za sebe” hvatati između obilnih objeda i aftera, ili obiteljskih i radnih zadataka, ovisno o tome što im je “sudbina” namijenila.
***
Christopher Clark, Revolutionary Spring: Europe Aflame and the Fight for a New World 1848-1849
I sam autor Christopher Clark, renomirani povjesničar, u nas najpoznatiji po prevedenoj “pretpovijesti Prvog svjetskog rata“, i brojni recenzenti, nametnuli su krajnje intrigantan okvir recepcije knjige o revoluciji 1848. godine. Naime, tvrde da tadašnja političko-ideološka klima neodoljivo nalikuje na onu u kojoj trenutno živimo. Glavne odrednice te klime su konfuzija i kaos. Međutim, tada su iz konfuzije i kaosa nastale institucije, ideološki projekti, predodžbe, oblici upravljanja i sve ono što se dugo podrazumijevalo pod politikom. Radilo se, kao što Clark uvjerljivo pokazuje na brojnim primjerima simultanih revolucionarnih epizoda diljem Europe, o prvoj revoluciji koja je bila “duboko socijalna”, masovna i zapravo otvorila socijalno pitanje kao političko pitanje. Riječ je, dakle, o knjizi iz koje zapravo učimo kako je nastao naš politički leksikon i kako su se formulirale političke vrijednosti i ideologije koje nisu bile ništa zadano i svima odmah prepoznatljivo. I taj leksikon i vrijednosti su oblikovali politiku do pred kraj 20. stoljeća. I činilo se u jednom trenutku da nam više ne trebaju: proglašeni su trijumf kapitalizma i kraj povijesti, a politika je prepuštena tehnokraciji, kao posljednjem, degenerativnom stadiju zametka nastalog 1848. Međutim, politika se vratila, ali leksikon i vrijednosti su istrošeni ili izraubani, dijelom i zaboravljeni, interpretacijski i institucionalno, i sve je opet otvoreno. I čini se da opet moramo politički slovkati makar bili uvjereni u tumačenja svijeta na raspolaganju. Za taj zadatak Clarkova obimna sveska predstavlja priličnu inspiraciju.
Studija pak Natashe Wheatley je možda više za političko-povijesne geekove. Wheatley se bavi intelektualnom poviješću suvereniteta na području Habsburške monarhije od 1848. godine nadalje, uključujući stvaranje novih, između ostalog i “naših”, država nakon raspada imperija. Wheatley polazi od pretpostavke da su u suvremenim teorijama i povijestima suverenizma zanemarene političke i intelektualne rasprave koje su pratile ustavne i državne transformacije na području srednje Europe i da su upravo iz tih rasprava proizašli centralni pojmovi kojima danas operiramo gotovo svakodnevno i koji nam služe da nam države i njihovi ustavi i suverenosti izgledaju kao nešto samorazumljivo. Wheatley nas u zavodljivoj naraciji vodi kroz živi svijet, naizgled dosadnog “ustavnog prava”. Kako su se formulirale koncepcije poput “prava na državu”? Kako je suverenost bila zapravo ishod teorije znanja o svijetu kojem treba suveren? Kako se u “fikcionalnom” tekstu ustava pomiruju ne samo različite političke koncepcije i tradicije već i različite ideje o odnosu dokumenta i svijeta? Kako su se ova apstraktna pitanja odvijala među različitim protagonistima, povijesnim figurama koje su kroz rasprave, pokušaje, pogreške, političke pritiske i socijalne izazove gradile konceptualnu armaturu suverenizma koja se nama danas doima kao nešto normalno, kao nešto što je oduvijek trebalo biti tako? U trenucima u kojima trebamo opet naučiti politički slovkati, potrebno je naučiti i da politička abeceda nije pala s neba i da je uvijek podložna promjenama.
***
Vincent Bevins, If We Burn: The Mass Protest Decade and the Missing Revolution
Arthur Boriello&Anton Jäger, The Populist Moment: The Left After the Great Recession
Dvije kraće knjige u preporuci, u kombinaciji predstavljaju svojevrsnu globalnu političku povijest druge dekade 21. stoljeća, s naglaskom na ljevicu i masovne prosvjede. S tim da se Bevins uglavnom bavi takozvanim globalnim jugom, uz pokoju klasifikacijsku iznimku, a Boriello i Jäger onim što nazivamo euroatlantskim prostorom. Komplementarno nam, dakle, knjige pružaju globalnu perspektivu, ali i jasno ukazuju na razlike u političkim institucijama i “navikama” u različitim dijelovima svijeta. Bevins u svojoj analizi donosi prikaze masovnih prosvjednih pokreta u deset zemalja – od arapskog proljeća preko južnoameričkih prosvjeda do Ukrajine – kojima je epilog bio sasvim suprotan od onog što su zamislili organizatori ili inspiratori. Pritom je prikaz tu naprosto eufemizam: Bevins uspijeva balansirati u rijetko efikasnoj kombinaciji reportaže, istraživačkog novinarstva, historiografije i teorijskih ekskursa. Svi su ti elementi bili potrebni da se objasne oblici i motivi suvremenog političkog djelovanja, da se da povijesni kontekst prosvjeda kao svojevrsnog političkog žanra koji je zapravo nastao relativno nedavno jer prije pojave masovnih medija nije imao pretjeranog smisla, da se elaboriraju limiti horizontalnog ili spontanog organiziranja, da se razluče dometi “prefigurativne politike” – one u kojoj se metoda i organizacije borbe ne razlikuju od društva koji je cilj te borbe – ili da se rasvijetli uloga nogometnih navijača u suvremenim protestima s obzirom na to da se radi nerijetko o jedinoj društvenoj skupini koja se zna organizirano suprotstaviti policiji.
Boriello i Jäger nas vraćaju pak u nešto mirnije vode zapadne politike. Kao što je rečeno, bave se istom dekadom, ali broj slučajeva-primjera je dvostruko manji. I vezani su prvenstveno uz elektoralnu politiku iako su neki od njih barem dijelom krenuli s ulica i trgova. Dakle, navedeni dvojac analizira razloge krajnjih političkih neuspjeha kandidature Berniea Sandersa, laburista pod Jeremyjem Corbynom, Sirize, Podemosa i Nepokorene Francuske Jean-Luc Melenchona. Valja odmah istaknuti da analiza ne crpi elan ili inspiraciju iz nadmene pozicije autentičnih ljevičara ili ciničnog refleksa onih razočaranih, što čitatelju, naravno, olakšava barem emocionalno praćenje argumentacije. Najvažnije, ni racionalna dimenzija ne kaska nimalo. Čak ni na glavnoj prepreci, a to je operativnost samog koncepta populizma. U fikcionalnom svijetu spojleri su mi beskrajno nevažni, ali u teorijskom držim do njih itekako, tako da ćete o konceptu populizma kojim barataju bez previše argumentacijskih žrtava morati saznati iz same knjige. S obzirom na to da Boriello i Jäger imaju na raspolaganju opsežno znanje povijesti ljevice, klasne teorije, ekonomske povijesti i prilično razvijen rijedak talent za konceptualizaciju najsvježijih trendova i vijesti, njihov doprinos izučavanju političke suvremenosti taman vas održava na zahtjevnom terenu razumijevanja razloga neuspjeha ljevice i slovkanja nove abecede nužne za prve korake prema uspjehu. Rekao bi pošten svijet: malo li je!