Politički događaji s globalnim odjekom uvijek nas zateknu u interpretacijskom deficitu. Bez obzir na stupnjeve obrazovanja i opće političke radoznalosti, nedovoljna razina znanja o kontekstu, uvjetima i ideološkim pozadinama aktera, poziva na oprez, ali i na pokušaje popunjavanja rupa u znanju u što kraćem vremenskom razdoblju kako bi sami sebi olakšali snalaženje, ali si priuštili i relevantnije sudjelovanje u eventualnim raspravama. Upravo se to dogodilo i nakon 7. listopada ove godine, napada Hamasa, i reakcije Izraela na napad. Naravno, sama okupacija Palestine i sukobi koji ju prate nisu ništa novo. Gaza je toponim koji nam se svima urezao u pamćenja valjda prvim iskorakom u sferu vijesti iz politike, a osobno mi je fonetska reskost imena Jasera Arafata bila dječji sinonim za rubriku vanjske politike.
No, unatoč stalnoj prisutnosti Palestine i Izraela u geopolitičkoj kulisi, samo znanje o temi mi nije nadilazilo razinu relativno solidno upućenog promatrača. Vremena za stjecanje dodatnih znanja nije bilo puno, a literatura u ponudi je izdašna. U takvim situacijama se moramo okrenuti pouzdanim izvorima, autorima u koje imamo povjerenje. A rijetki su autori u koje imam više intelektualnog i političkog povjerenja nego što je to američko-židovski povjesničar porijeklom iz Luksemburga – Arno J. Mayer. Zato nije bilo puno premišljanja: u tražilicu kataloga oslobođenih knjiga sam ukucao njegove ime i na Kindle prebacio jednu od rijetkih njegovih knjiga koju nisam dosad pročitao. Radilo se o svesku naslova “Plowshares into Swords: From Zionism to Israel”. Povjerenje je i više nego opravdano, a stečena upućenost u intelektualnu i geopolitičku pozadinu nastanka izraelske države mi omogućuje da dinamiku na terenu i globalne rasprave pratim s izoštrenijim njuhom za ideološke podvale.
U tome se nalazi ključan doprinos opusa Arna J. Mayera. Nakon što ga apsolvirate, nitko vas više ne može, da prostite, ideološki zajebavati. Nažalost, Mayer je preminuo prije dva dana s napunjenih 97 godina. A ono što je lijevoj intelektualnoj i političkoj zajednici ostavio u nasljeđe su nezaobilazni alati za suočavanje s revizionizmom, ideološkim podvalama i političkom letargijom. Što god da izaberete iz bogatog opusa, ovisno o sklonostima, pružit će vam barem epistemološku utjehu: imam na raspolaganju vodiča koji će mi pomoći razumjeti određeni povijesni period ili problem, ali će mi to razumijevanje biti i od presudne važnosti za razumijevanje sadašnjosti. Ne samo da ću dovoljno sadržajno saznati o povijesnim epizodama koje me zanimaju, već ću se dovoljno politički i historiografski opismeniti da ću moći, u skromnijoj mjeri, dakako, primijeniti stečena znanja i na epizode koje Mayer nije izučavao, ali i da ću moći prozrijeti ideološke motivacije u suvremenim korištenjima povijesnih resursa za formuliranje političkih stavova i narativa.
Mayera, dakle, vrijedi čitati čak i ako vam sama tema kojom se bavi nije naročito bliska. Njegovo vješto balansiranje između intrigantne naracije i izgradnje konceptualne armature predstavlja pedagoški užitak svoje vrste. Za potrebe ovog skromnog nekrologa ću kao preporuku izdvojiti njegovu iscrpnu i pozamašnu knjigu o francuskoj i ruskoj revoluciji naslova “The Furies: Violence and Terror in the French and Russian Revolutions”, a u njegovu metodologiju i historiografski značaj najbolje je da se uputite iz pera drugog historiografskog velikana, Enza Traversa. Pored toga, ali upravo i zbog toga što se radi o dubinskoj historiografskoj studiji, “Furije” su nezaobilazan alat za raskrinkavanje povijesnog revizionizma koji je zacementirao horizont suvremenog političkog djelovanja. Prevladavajuće tumačenje neopravdivog političkog nasilja kao inherentnog utopijskim pokretima, ideologijama koji ih hrane i nezasitnim vođama koji ih predvode, bilo kakvu promjenu suvremenih političko-ekonomskih odnosa čini navodno iracionalnom i moralno neprihvatljivom. Brižljivom rekonstrukcijom događaja i paralelnom uspostavom ključnih pojmova za njihovo razumijevanje, Mayer nas uči da političko nasilje u revolucijama nije sastavni dio ideologije revolucionara i njihovog plana djelovanja, već učinak reakcije političkih suparnika, domaćih i stranih, koje se bile presudne za uspostavu spirale nasilja. I čije je nasilje koje je obilježilo prethodna stoljeća i motiviralo revolucionarni prevrat. Nasilje, dakle, nije proizlazilo iz ideologije revolucionara već se ta ideologija prilagođavala spirali nasilja.
Lekcije iz “Furija”, poput ove spomenute, ali i brojne druge, nas uče, dokumentirano i konceptualno, da se ne stidimo svojih političkih predaka i da nemamo nikakvog razloga predati se viktimološkim žanrovima današnjih pobjednika. Kao što nas i uče da te pretke, njihove uspjehe i greške, sagledamo bez oslanjanja na unaprijed pripremljena ideološka utočišta i “supkulturne” legitimacije.