Uoči skorašnje obljetnice oslobođenja Zagreba od fašizma možemo ustvrditi da je nova gradska vlast učinila korak dalje u politici sjećanja i ispunila prazne rituale konkretnijim sadržajem. No, zasad je upitno hoće li ostvariti daljnje institucionalne korake. O političkim horizontima takvih koraka i kapacitetima povijesti za formuliranje budućnosti piše Karlo Držaić.
Ima nešto više od godine dana od kada je između zagrebačkog glavnog kolodvora i zgrade Pošte otvoren Spomenik žrtvama holokausta i ustaškog režima. Smješten pored Crne Katice, parne lokomotive za koju Hrvatske željeznice s ponosom mogu istaknuti da je najstarija u Hrvatskoj i usput zanemariti da su upravo njome neke od tih žrtava ustaškog režima prevezene u logore i smrt, spomenik je bio jedna od kontroverzi koju je nova gradska vlast preuzela od bivšeg gradonačelnika Bandića. Izvorno, trebao je ovo biti samo spomenik žrtvama holokausta, bez spominjanja ustaškog režima i njegove odgovornosti. Dogovorom između židovske zajednice i dijela zainteresiranih udruga s jedne strane i nove gradske vlasti s druge, ipak je napravljen taj pomak da se i “naš” fašizam smjesti na pravo mjesto.
Iako naizgled mali, u kontekstu Europe posljednjih desetljeća taj pomak predstavlja ključnu razliku u načinu na koji se formira javno sjećanje. Naime, u današnjem europskom kontekstu sjećanje na holokaust, a donekle i povezano sjećanje na borbu protiv fašizma, predstavljaju politički mainstream u čijoj institucionaliziranoj formi, u vidu obljetničkih poruka, osuda, komemoracija ili otvaranja spomenika i izložbi, participiraju čak i radikalno desne stranke koje same, ili čiji članovi, s nostalgijom gledaju na fašističku prošlost. Tako je 2015. Marine Le Pen zbog antisemitizma svog oca izbacila iz Nacionalne fronte, koju je on osnovao, Giorgia Meloni je krajem prošle godine otvorila spomen obilježje židovskim novinarima proganjanim zbog rasnih zakona fašističke Italije, a poljska je vlada, čiji predstavnici bez iznimke sudjeluju na velikim komemoracijama žrtava holokausta, 2018. donijela zakon kojim se zabranjuje povezivanje Poljaka i Poljske sa zločinima i logorima iz vremena nacističke okupacije. U takvim slučajevima radi se o politikama sjećanja koje se upražnjavaju kroz rituale komemoracija i spomenika, ali rituale koje kolektivnu memoriju na holokaust i fašizam svode na formalnost s gotovo nikakvim značenjem osim potvrđivanja pripadnosti u okvirima onoga što je danas politički prihvatljivo, a što ipak nije ekstremno. U tom slučaju, institucionalizirano evociranje povijesti svedeno je na potvrđivanje sadašnjosti.
Formuliranje budućnosti
Zagrebačka politika sjećanja je, dakle, otišla korak dalje. Spomenik više nije samo izvršavanje formalnosti da svaki veliki europski (“civilizirani”) grad treba imati spomenik žrtvama holokausta, već se u njega nastoji ugraditi edukativni potencijal za budućnost i prihvaćanje odgovornosti zajednice. Na tom je tragu bio i govor Tomislava Tomaševića prilikom otkrivenja spomenika: “Svaki spomenik ne treba samo dokumentirati povijest, nego nešto učiniti i za sadašnjost pa i budućnost. Spomenik može biti upozorenje i opomena, ali i pridonijeti informiranju i obrazovanju, osobito mladih, što se to stvarno događalo u Zagrebu i Hrvatskoj za vrijeme ustaškoga režima.” Doista, unatrag par godina u Zagrebu su vidljiva i druga nastojanja jačanja kolektivnog sjećanja na užase i žrtve fašizma. Kod ulaza u Spomen-park Dotrščina, mjesto masovnih ustaških egzekucija, napokon je postavljena nova info-tabla te je najavljena obnova uklonjene spomen ploče. U zadnjih par godina Centar za promicanje tolerancije i očuvanja sjećanja na holokaust, inače institucija čiji je suosnivač i daleko najveći donator Grad Zagreb koji se za Milana Bandića ugovorom o osnivanju Centra u praksi odrekao utjecaja na izbor njegova ravnatelja, postavio četrdesetak Stolperstein-a, odnosno takozvanih kamena spoticanja koji malo izdignuti iz tla označavaju mjesta življenja ili rada žrtava ustaškog režima. Sva tri primjera manifestacije politike sjećanja koncipirana su na način da imaju edukativni potencijal za budućnost s poukom što se ne smije ponoviti. Utoliko odstupaju od ranije opisane puke formalnosti komemoriranja radi potvrđivanja statusa u sadašnjosti. U odnosu na to politika sjećanja koja povijest evocira kao pouku za budućnost, kao ono što se ne smije dogoditi, značajan je korak naprijed koji bi projektni jezik Europske unije vjerojatno definirao kao civilizacijski doseg. Međutim, ostaje otvoreno pitanje ima li povijest, ili može li imati, funkciju formuliranja budućnosti, a ne samo njene negacije i upozoravanja na ono što se ne smije dogoditi.
U knjizi “Melankolija ljevice” Enzo Traverso zaključuje da je od rušenja Berlinskog zida i urušavanja real-socijalističkih sustava europska ljevica prihvatila “kulturu poraza”. Slaže se s Françoisom Hartogom da je nestankom alternativnog društvenog sustava nestao i horizont promjene te da je današnje društvo ono prezentizma u kojem se strukture sadašnjosti projiciraju kao nužnost na prošlost i budućnost. Traverso ovome suprotstavlja sentiment ljevice koji po njemu perzistira od Francuske revolucije pa do kraja dvadesetog stoljeća, a prema kojem je neuspješna nastojanja ostvarivanja socijalizma ljevica shvaćala ne kao poraze, već kao stepenice i pouke u izgradnji socijalističke budućnosti. Za njega je posljedica ovoga i potpuna promjena suvremenog fokusa sjećanja na dvadeseto stoljeće s borbe i otpora protiv fašizma na njegove žrtve.
Traversova analiza pred ljevicu stavlja velike zahtjeve želi li ju primijeniti, a prvi od njih je da bude socijalistička ili da koncipira neku vrstu utopijskog horizonta budućnosti. To bi tražilo potpuno odstupanje od pola stoljeća političke, ali i akademske tradicije europske ljevice. No u kontekstu politika sjećanja u Zagrebu možda je moguć i manji korak, vraćanje fokusa na pobjedu nad fašizmom kao ono što je već ostvarilo bolju budućnost. Kretanje u tom smjeru je prihvaćanje pokroviteljstva nad Trnjanskim kresovima, kojima se obilježava oslobođenje Zagreba, i prošlogodišnja javna proslova Dana antifašističke borbe na Trgu žrtava fašizma. Za razliku od uobičajenih komemoracija i svečanih akademija, ove manifestacije su javne, društveno uključive, te nastoje afirmirati povijesne vrijednosti s ciljem njihove aktualizacije u sadašnjosti i budućnosti. One su daleko od Traversova horizonta radikalne promjene, ali ipak su još jedan pomak. Međutim, da se radi o svjesnom zahvatu u područje politika sjećanja nova bi gradska vlast mogla potvrditi institucionalizacijom tog pomaka u formi kulturnih institucija, poput galerija i muzeja, ili u formi centara kakvi već, iako često s upitnom svrhom, postoje u Zagrebu. No zasad, takva potvrda još nije na vidiku.