Najtrezveniji pristup važećim političkim mitologijama i navodnim čvrstim društvenim činjenicama uvijek uzima u obzir period koji je uspostavi tih mitologija i činjenica prethodio. Vratimo li se pak u 1990. i zavirimo li u podatke o društvenim stavovima stanovništva tadašnje SR Hrvatske otkrit ćemo da su današnji prevladavajući narativi i službene istine prilično labavi.
Službena interpretacija u Hrvatskoj glasi da su Hrvati bili pretežno opredijeljeni za neovisnu Hrvatsku, kako zbog nezadovoljstva položajem Hrvata u Jugoslaviji (ali i Hrvatskoj), tako i zbog navodno prirodne težnje za ostvarivanjem neovisne nacionalne države sa suverenitetom koji ima isključivog nacionalnog nositelja. Često se kod analize jugoslavenskih ratova s početka devedesetih tvrdi da se s demokracijom probudila i nasilno potiskivana drevna mržnja, odnosno da je samo autoritarna država mogla očuvati višenacionalnu zajednicu kakva je bila Jugoslavija. Ovakva interpretacija je vrlo česta među stranim povjesničarima i publicistima, ali nije strana ni njihovim domaćim pandanima. Strancima je vjerojatno lakše prihvatiti navedenu sliku pošto je “iskonska mržnja koja je morala buknuti” daleko jednostavnija za shvatiti nego 45 godina zamršenih odnosa naroda, narodnosti, republika i pokrajina SFRJ koji su se uskovitlali u vremenu tranzicije iz realsocijalističkog u višestranačko kapitalističko uređenje.
Također je vjerojatno da se ovakva interpretacija uklapa u shvaćanja onih koji nas promatraju kao “divljake”, plemenite ili one koji ne znaju za bolje, a uklapa se i u već pomalo izlizan Žižekov koncept “Balkan – to su drugi”. Vječito je netko tko je (geografski i/ili društveno) ispod nas “Balkan”, dok zamišljeni kulturni krug protagonista predstavlja civilizaciju kojoj je takav barbarizam stran. Tako pojedini intelektualci zemalja starih demokracija ne mogu drugo nego zdvajati nad Balkanu karakterističnom barbarstvu uzrokovanim “drevnom mržnjom”, povremeno se možda svrstavajući uz neke od aktera koji su nešto plemenitiji divljaci, pritom stavljajući sve svoje intelektualne kapacitete u obranu napadnutih Hrvata i/ili Bošnjaka ili neshvaćenih Srba.
Jedan od rijetkih šire poznatih intelektualaca koji su se usudili propitivati osnivački mit Republike Hrvatske je Dejan Jović, redovni profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. Njegovo iznošenje činjenice da državna neovisnost nije nužno cilj svakog naroda, kao i propitivanje referenduma održanog 19. lipnja 1991. u RH kao nejasno i tendenciozno postavljenog te majorizatorskog bila je dovoljna da 2014. postane jedan od “miljenika” one strane Hrvatske kakvu predstavlja Hrvatski tjednik. No, profesor Jović nije postao ozloglašen samo među desničarima, već je postao persona non grata i za “ljevičarskog” predsjednika Josipovića koji je Jovićeve analize proglasio za “pogrešne i štetne” te ga promptno razriješio dužnosti svoga savjetnika.
Što smo zapravo mislili i htjeli?
Profesor Jović je, među ostalim, argumentirao svoje stavove istraživanjima koja su provedena pred prve višepartijske izbore za Sabor SR Hrvatske, a u članku će biti prikazani rezultati za najrelevantnija pitanja iz navedenih istraživanja. Prvo istraživanje je provedeno od strane lista Danas te je objavljeno 3. travnja 1990. Drugo je kreirao proveo profesor Nenad Zakošek s Fakulteta političkih nauka u Zagrebu te je provođeno od 10. do 20. travnja 1990., dakle skoro do samih izbora, čiji je prvi krug (za Društveno-političko vijeće i Vijeće općina) održan 22. travnja.
Danas je bio zagrebački politički tjednik koji je od 1982. do 1992. izdavala NIŠRO Vjesnik. U njemu se moglo pronaći tekstove Marinka Čulića, Jelene Lovrić, Miroslava Lazanskog, Gojka Marinkovića i mnogih drugih, koji su pisali (u trenutku ankete) pod uredničkom palicom Dražena Vukova Colića. U istraživanju Danasa je zastupljeno stanovništvo Zagreba, Rijeke i Splita. Profesor Nenad Zakošek je od 1986. zaposlen na Fakultetu političkih znanosti (tada nauka) u Zagrebu, gdje još uvijek radi kao redoviti profesor u trajnom zvanju. Istraživanje profesora Zakošeka je metodološki temeljitije te je uključivalo više ispitanika koji su bili reprezentativniji za tadašnju SRH prema veličini mjesta stanovanja, narodnosti, dobi, spolu, zanimanju, školskoj spremi i vjeroispovijesti. U ovom istraživanju je svoje mjesto našlo 12 općina iz SRH u koje ne spadaju samo najveći gradovi (osim Rijeke), već je sudjelovalo i stanovništvo, primjerice, Knina, Vrginmosta, Koprivnice ili Županje.
Po pitanju oblika jugoslavenske državne zajednice većina ispitanika Danasa (u slučaju Zagreba apsolutna) je bila za konfederaciju, dok su federativna Jugoslavija i potpuno nezavisna Hrvatska imale podjednaku podršku. Kod Zakošekovog istraživanja konfederalno uređenje također uživa natpolovičnu podršku, federativno uređenje je podržano od strane četvrtine sudionika (pri čemu pola “federalista” smatra da je trenutno uređenje dobro, a druga polovica da federacija treba biti čvršća), dok je pobornika potpuno neovisne Hrvatske tek desetina, broj jednak onima koji su za unitarnu Jugoslaviju.
U Zakošekovo istraživanje je uključeno i pitanje o povlaštenosti, odnosno diskriminiranosti, Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Više od pola sudionika smatra da su svi ravnopravni u Hrvatskoj, trećina da je jedna nacionalna skupina povlaštena u odnosu na drugu, a 13% da su svi nacionalno obespravljeni u socijalističkom sistemu Nažalost, nije uključeno i pitanje o diskriminaranosti, odnosno povlaštenosti, Hrvata i Srba u Jugoslaviji, kao ni nacionalna struktura onih koji zastupaju pojedini stav, ali je prikazana vjerska struktura pristalica pojedinih teza pa se tako može smatrati da su stavovi katolika u velikoj mjeri stavovi Hrvata, a stavovi pravoslavaca u velikoj mjeri stavovi Srba, premda je naznačeno da je uvjerenje o vlastitoj diskriminiranosti zastupljenije kod Srba i Hrvata vjernika.
Malo manje od pola katolika smatra da su svi ravnopravni, nešto više od trećine da su Hrvati diskriminirani, a malo više od sedmine da su svi obespravljeni. Kod pravoslavaca njih 40% smatra da su svi ravnopravni, skoro polovina da su Srbi diskriminirani, a malo manje od sedmine da su svi obespravljeni. Među ateistima (kojih je po trećinu Srba i Hrvata te nešto manje Jugoslavena) i muslimanima je uvjerljivo dominirao stav da su svi ravnopravni. Premda je broj onih koji su uvjereni u to da je neka nacionalna skupina povlaštena nezanemariv, još uvijek većina katolika i pravoslavaca smatra da su svi ravnopravni, a kada bi im se pribrojio broj Hrvata i Srba koji su ateisti, te brojke bi govorile o još većem broju pristalica takvog stava. Zanimljivo je da su pravoslavci uvjereniji u diskriminiranost Srba nego što su katolici uvjereni u diskriminiranost Hrvata, što bi moglo biti povezano uz veći udio ruralnog stanovništva među Srbima, imajući na umu da je upravo među ruralnim stanovništvom raširenija ideja da je druga nacionalna skupina povlaštena.
Zakošekovo istraživanje također daje uvid i u to kako su stavovi prema tom pitanju raspodijeljeni po nacionalnosti. Kada bi se gledalo isključivo stavove Hrvata, konfederacija bi bila izbor njih skoro dvije trećine, a potpuno neovisnu Hrvatsku je zastupalo manje od sedmine. Srbi i Jugoslaveni su bili manje skloni ovim stavovima pa tako ni 1% jednih ili drugih ne zastupa potpuno neovisnu Hrvatsku, ali su Srbi veći pobornici tješnjeg povezivanja. Zakošek ističe s velikim zanimanjem podatak da je kod Jugoslavena najpopularnija opcija konfederacija, odnosno to da jugoslavenska nacionalna identifikacija ne znači nužno i unitarističko opredijeljenje.
Prolazni trenuci
U Danasovom istraživanju velika većina ispitanika se izjasnila za postojeće granice, odnosno daleko manji broj sudionika se izjasnio za reviziju “avnojskih” granica Hrvatske. Stav da bi Hrvatska ustavno trebala biti definirana kao država svih njenih građana je imao najveću podršku, najmanje podrške je dobila tada važeća definicija koja je, uz to što je definirala SRH kao nacionalnu državu Hrvata, isticala i da je to država Srba u Hrvatskoj, dok je otprilike trećina smatrala da treba biti nacionalna država hrvatskog naroda, što je najsličnije današnjem Ustavu. Ova pitanja nisu pokrivena Zakošekovim istraživanjem, pa smo tako ovdje uskraćeni za reprezentativniji uzorak, kao i za potencijalne razlike odgovora Srba, Hrvata i Jugoslavena.
Kao službeni naziv Hrvatske apsolutna je većina Danasovih ispitanika odabrala “Republiku Hrvatsku”, znatno manje samo “Hrvatsku”, dok je još manji, ali ne posve zanemariv, broj sudionika bio za naziv “SR Hrvatska”. Zakošekovo istraživanje je također pokazalo veću sklonost uklanjanju socijalističkog atributa iz naziva Hrvatske, pri čemu je u pitanju uz Hrvatsku obuhvaćena i Jugoslavija Zanimljivo je da se većina ispitanika Danasa izjasnila za šahovnicu na zastavi nije bila apsolutna te je čak 41% ispitanih Riječana htjelo zadržati postojeću zastavu, a najmanje popularna je bila “nizozemska” varijanta, odnosno trobojnica bez ikakvih obilježja kakvu je podržala otprilike petina sudionika. Kod Zakošeka je pitanje nešto drugačije postavljeno pa se odnosi na zvijezdu kao integralni dio državne zastave, pri čemu je 58% za ostanak ovog simbola. Zakošekovo istraživanje je pokazalo najveću privrženost simboličkim elementima socijalizma kod Srba, nešto manju kod Jugoslavena, a najmanju kod Hrvata, pri čemu su žene sklonije socijalističkim simbolima od muškaraca.
Kada su na redu politički prioriteti, nacionalna pitanja zauzimaju prilično visoko mjesto, ali ne nužno u smjeru neovisne Hrvatske ili animoziteta prema Srbima. Tako su među vrijednostima političkih stranaka koje su ispitanicima najbliže, pri čemu su ispitanici zaokruživali po tri , vrijednosti, najpopularnije bile (tim redoslijedom) mir i sigurnost, europska orijentacija, nacionalna ravnopravnost, jugoslavensko zajedništvo i zatim hrvatska. Niži rang socijalnih pitanja, koja su u to vrijeme bila goruća, kako u društvu, tako i u kampanji, može se povezati s načinom na koji su vrijednosti navedene pa je tako pitanje koje je moglo predstavljati jednu vrijednost navedeno s tri pitanja (socijalna pravda, socijalna sigurnost i socijalna ravnopravnost). Kada bi se zbrojile ove tri vrijednosti, samo mir i sigurnost bi predstavljali vrijednost koja je bliža ispitanicima. Slične brojke nacionalne ravnopravnosti, jugoslavenskog zajedništva i hrvatske samostalnosti, kao i trostruko veći broj onih koji je zaokružio hrvatsku samostalnost od onih koji podržavaju potpuno neovisnu Hrvatsku u drugom pitanju, ukazuje i na to da su pojmovi kao “suverenitet”, “samostalnost” i “državnost” drugačije percipirani u to vrijeme nego što su danas te da nisu nužno vezani uz neovisnost i raskid veza s drugim jugoslavenskim republikama.
Premda navedeni podaci nipošto ne ukazuju na harmonično društvo, oni ukazuju i na izostanak unisonosti među Hrvatima, kao i na manjak želje za neovisnošću. Također, oni predstavljaju mišljenje u jednom trenutku prošlosti koji je jedinstven te se ne mogu postaviti, kao ni bilo koji drugi podaci, transhistorijski. A i kada bi se to moglo, hrvatski nacionalisti to sigurno ne bi željeli, jer su prikazani podaci daleko od njihove priče. Uostalom, ovakvo istraživanje bi vrlo vjerojatno pokazalo blaže stavove samo nešto više od mjesec dana ranije, odnosno prije mitinga na Petrovoj gori, a još blaže prije uspona srpskog nacionalizma Slobodana Miloševića i njegove spojene posude hrvatskog nacionalizma. Što god bila Tuđmanova intelektualna ostavština, zaštićena Ustavom i dominantnim narativom “tisućljetnog sna” koji svu povijest pretvara u povijest hrvatskog naroda za neovisnu državu s kulminacijom u 1991., trenutno poimanje nacije, kao i nacionalne države i njihova socioekonomska uređenja samo su prolazni trenuci ljudske povijesti.