Ah shit, here we go again – ovaj popularni obrazac za memove inspiriran scenom iz video-igrice iz 2004. godine prikladno predočava susret s najnovijom teorijom zavjere na desnici. Dolaze u redovitom ritmu i kao da se se zasnivaju na taktici iscrpljivanja. Zajednički nazivnik im je teorija “velikog resetiranja“: radi se, vjeruju mnogi, o resetiranju suvremenog kapitalizma u režiji Svjetskog ekonomskog foruma i pridruženih institucija i aktera u svrhu dostizanja kontrole nad stanovništvom i prilagođavanja ekonomije takozvanim “woke” vrijednostima. U sklopu te teorije razvijaju se i one specifične vezane uz “plandemiju”, kontrolu putem cjepiva, promoviranje klimatskih promjena s idejom nametanja novog stila života i slično.
Tim se specifičnim podteorijama koje funkcioniraju kao empirijski dokaz obuhvatne teorije ove godine pridružila i ona koja u digitalnim valutama središnjih banaka vidi novi korak u kontroli naših života. Digitalne valute su već neko vrijeme dio projekata središnjih banaka diljem svijeta, a nastale su kao odgovor na pojavu kriptovaluta i ostalih oblika digitalnog novca za koje se smatralo da na određeni način prijete stabilnosti monetarnog poretka, a i nose poveću dozu rizika za one koji ih koriste. Te bi se digitalne valute “držale” u digitalnim novčanicima i koristile bi se na isti način kao i novac “spremljen” na karticama i mobitelima. Planovi lansiranja tih valuta još nisu precizirani, ali desnica već neko vrijeme širi paniku i predstavlja se kao posljednji branik narodnih sloboda. U tome prednjače i poznata imena poput Rona DeSantisa, Tuckera Carlsona i Nigela Faragea, ali i internetska pješadija koja svojim videima i postovima na društvenim mrežama upozorava da će nas vlade putem digitalnih valuta potpuno kontrolirati: moći će vidjeti na što trošimo novac, ali će nam moći i ograničavati potrošnju, pa čak i oduzimati novac ako ne budemo bili dobri.
Teorije zavjere u financijskom sektoru imaju bogatu i krvavu prošlost i plodno su tlo za rekreiranje različitih formula o manipulacijama elita. Kao i u brojnim drugim oblicima teorija zavjere i ova se u određenoj mjeri zasniva na elementima realističnog straha. Taj se strah u ovom slučaju odnosi na dvije dimenzije: privatnost i inkluzivnost. Kad je riječ o privatnosti ne misli se pritom na to da je ugroza (financijske) privatnosti prvotni cilj projekta već da promotori projekta naprosto nisu ponudili uvjerljive dokaze zaštite privatnosti. Premda danas gotovo svi imaju takozvane pametne telefone, baratanje digitalnim valutama ne dolazi svakome “prirodno”. Tu mislimo i na one starije i one koji žive u ruralnim krajevima, kao i na siromašne kojima digitalno budžetiranje, bez obzira na sve tečajeve financijske pismenosti, ne predstavlja olakšanje: značajno im je lakše oskudnu potrošnju kontrolirati s papirnatim novčanicama u rukama. Inkluzivnost je, dakle, vrlo klimava.
Unatoč tome što se teorija zavjere o digitalnim valutama djelomično zasniva na realističnim strahovima, ona, kao i brojne joj druge “suputnice” pod plaštom “velikog resetiranja”, pada na zanemarivanju osnovne i strukturne logike kapitalizma kao ekonomskog sustava. Svi akteri, uključujući i države koje žive od oporezivanja ekonomske aktivnosti (i zaduživanja), osuđeni su na povinovanje središnjem motivu poslovanja – profitu. Pretpostavka da se poslovne, a onda i političke elite vode bilo kakvim drugim motivima ili da druge motive stavljaju ispred profita, prilično je neodrživa iz prostog razloga: onda naprosto ni kapitalizam ne bi bio održiv sistem kad bi bilo tko mogao mijenjati osnove poslovanja na temelju nekakvih vlastitih ideja ili sklonosti. I takva se pretpostavka može pojaviti samo u političkom kontekstu u kojem ne postoji relevantno socijalističko preispitivanje profitnog motiva kao centralne točke ekonomskog sustava.
Ne tako davno nisu se morali izmišljati narativi o političkoj kontroli koju elite i kapitalisti provode kako bi si osigurali realizaciju svojih ciljeva. A nisu se morali izmišljati jer ih je socijalistička ljevica svojim djelovanjem proizvodila. Prije dva dana obilježila se 50. godišnjica svrgavanja Salvadora Allendea i zaustavljanja socijalističkog projekta u Čilea. Jedina “teorija zavjere” koja se tad pojavila bila je ona o stupnju uključenosti vlade Sjedinjenih Američkih Država. Otkriće najnovijih dokumenata prošlog mjeseca jasno pokazuje da je oblik uključenosti daleko nadilazio filmične operacije CIA-inih agenata. Naime, uz sudjelovanje i pokroviteljstvo tadašnjeg predsjednika Richarda Nixona već se krajem 1970. dogovarao plan za rušenje Allendea. Taj je plan bio prvenstveno ekonomski i u njemu je sudjelovala čileanska buržoazija, kao i američki investitori u Čileu, a rezultati su trebali opravdati kasniju vojnu intervenciju.
Riječima Richarda Nixona: “Učinite da ekonomija vrišti.” Radi se o vrlo neobičnoj naredbi. Kao što je precizno opisao američki ekonomist i povjesničar Tim Barker, posrijedi je dramatizacija, naredba “nečemu” što se doživljava kao nevidljivo, impersonalno – naredba ekonomiji u kapitalizmu. Međutim, ta naredba otkriva strukturnu moć onih aktera koji je provode: buržoazije i državnih agencija. One mogu bez ispaljenog metka – gašenjem pogona ili neodobravanjem kredita – proizvesti razinu patnje nedohvatljivu brojnim kriminalcima. U tom se kontekstu, upozorava Barker, bez previše oklijevanja možemo zapitati koji su dometi demokracije zasnovane na izborima. Ako se izabere nešto što onima gore nije po volji dobivamo štrajk kapitala. Štrajk onih koji odlučuju investicijama o našoj sudbini i našim životima. Plan je, dakle, bio da se tim “nevidljivim” i ekonomski navodno objektivnim i privatnim, legitimnim odlukama izazove kaos u čileanskoj ekonomiji za koji će po logici stvari odgovornost snositi Allende. Kaos u ekonomiji će provocirati i kaos u političkom životu i vojna intervencija će lako pronaći opravdanje.
Kako navodi jedan od najuvjerljivih povjesničara te epizode, Anthony Sampson, ti zavjerenički dokumenti o dogovorima nisu zanimljivi samo zbog konkretnih otkrića već i zbog samog tona: “Jezik im je bio brutalan i bešćutan; kao da je bilješke pisao marksistički romanopisac koji nastoji prikazati kapitalističke huškače.” Kad im prijeti ugroza interesa kapitalisti više ne ostavljaju prostor za špekulacije o njihovim stvarnim motivima. Kad postoji socijalistički projekt na pragu realizacije onda nema prostora za ideje o plandemiji i kontroli pučanstva putem valuta. Ili za sumanuto pripisivanje socijalističkog karaktera vladajućim elitama. Sve je naprosto očito. Postoje i brojni drugi razlozi za suvremeni procvat teorija zavjere i njihovu popularnost. Ali izostanak socijalističkih snaga jedan je od preduvjeta. I zato borba za socijalizam ni danas nije uzaludna: ako ništa, diže opću razinu političke pismenosti.