Uvek istorizujte! – prva rečenica “Političkog nesvjesnog” u prijevodu beogradskog Pečata iz 1984. godine bila mi je prva asocijacija na jučerašnju vijest o smrti njenog autora, Fredrica Jamesona. Takav status u asocijativnom mi sklopu zaslužila je ulogom koju je igrala u intelektualnom i političkom sazrijevanju. Igrala je ulogu pedagoškog imperativa čiji su nalozi istovremeno pružali utjehu – znam odakle treba krenuti – i predstavljali zahtjevan izazov jer ne postoji jednostavna formula koju treba slijediti. Samim tim radilo se i o zamci: uvijek se moglo ostati pri utjesi i tako barem simulirati nepokolebljivi lijevi ili marksistički politički i intelektualni identitet. U pripovjednom svijetu ljevice ranog 21. stoljeća, privremeno evakuirane u akademsko-kulturni-civilnodruštveni milje, ta je simulacija, pogotovo ako ste muško, i dovoljno vješt izvođač, mogla jamčiti povoljan status.
A moglo se i krenuti u neizvjesnost “istorizacije” koja nužno pretpostavlja izloženost i ranjivost, a samim tim i spremnost na solidarnost. I u valjda najučestalijoj varijanti, utjeha i neizvjesnost mogle su se kombinirati. Prevlast jedne od navedenih varijanta uglavnom nije bila učinak moralnih ili intelektualnih kapaciteta pojedinaca. Te specifične varijante predstavljale su generacijska križanja i sudbine lijeve edukacije i sazrijevanja za sve one koji su se početkom stoljeća našli na intelektualno brisanom terenu poslije sloma socijalizma i koji s radničkim pokretom i masovnim organizacijama nisu imali nikakve veze. S onima, s nama, koji su o radničkom pokretu i socijalističkoj teoriji učili zaobilazno, kroz suvremenu teorijsku produkciju koja se više bavila književnošću, filmom i popularnom kulturom nego ekonomskom teorijom i političkom poviješću. Nažalost, u takvim se krugovima, na društveno-humanističkim studijima, regrutirala baza onog što se naziva novom ljevicom. Na tom nimalo prirodnom putu Fredric Jameson je bio, uz neka druga imena, ključni orijentir.
Jamesonove marksističke analize književnosti, filma i epohe znane kao postmodernizam, gradile su prijeko potreban imunitet. Naime, na tom obrazovnom putu prilično zavodljivo su izgledale sofisticirane intelektualne igre suvremene francuske teorije koje su nam dolazile nazad preko Atlantika nakon što ih je globalnom tržištu prilagodila američka akademija. Jameson je, dakle, pružio imunitet, ali istovremeno dopustio da se ostane na tom tada šarmantnom terenu i da se destiliraju najviši dosezi retoričkih analiza za političke potrebe. Prednost zaobilaznog puta političke edukacije kroz kulturnu teoriju jest stjecanje raznovrsnih aparata za ideološku analizu. Ti aparati bez ekonomskog ili historiografskog znanja (p)ostaju sami sebi svrhom, ali i ova znanja uglavnom ostaju politički zakržljala bez razvijenog njuha za (političku) retoriku. U Jamesonovim referencama i fusnotama nalazili su se i putokazi za suvremenu lijevu ekonomsku i historiografsku literaturu.
Nije, naravno, ni Jameson bio bez intelektualnih grijeha. Često mu se zamjerala neproničnost proze, a nisu izostajale ni kritike zasnovane na dijagnozi preslabog izdavačkog filtera: objavljivao je možda i ono što nije trebalo. Međutim, njegovi odgovori na kritike, pogotovo, na primjer, one razorne koju mu je uputio Aijaz Ahmad povodom Jamesonova teksta o književnosti takozvanog Trećeg svijeta, sugeriraju zdrav manjak taštine. Ahmadu je priznao relevantnost kritike i vlastitu intervenciju pravdao gotovo pa isključivo kontekstualno, a svi koji su s njim radili predstavljaju ga kao iznimno pristupačnog i solidarnog, lišenog privilegija akademskog autoriteta.
Van užih intelektualnih i akademskih krugova, Jameson će ostati najupamćeniji po izjavi da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Indikativno je da se ta izjava prilično često pripisuje Slavoju Žižeku. Malo zbog Žižekove nonšalancije pri referiranju, ali više zbog Žižekove sve izraženije uloge klauna političke teorije. A govor o kraju kapitalizma, makar i nezamislivom, lakše je pripisati klaunu iz istočne Europe nego američkom profesoru. Dan nakon Jamesonove smrti možemo ustvrditi da je, kako sad stvari stoje, najlakše zamisliti kraj svijeta i kraj kapitalizma istodobnim. Na nama je da tu istodobnost osporimo. Pokojni barba Fred nudi neke pomoćne alate za ispunjavanje tog zadatka.
Marko Kostanić / 26.09.2024.
Na repertoaru tumačenja društvenih i političkih trendova u posljednjih desetak godina sigurna je oklada bila posezanje za konceptom društvenih balona ili eho komora. Radi se o učinku društvenih mreža koji korisnicima, ali i političarima i ideolozima, servira lažni dojam političke prevlasti ili relevantnosti, ovisno o ambicijama. Žrtvama tih učinaka uglavnom su se proglašavali liberali i ljevičari kojima dinamika društvenih mreža nije dopuštala da vide stvarnu sliku svijetu. I zbog toga su, glasi uvriježeni narativ, bili nepripremljeni na rast ekstremne desnice. Međutim, sada je ta desnica narasla i čini se da se našla u sličnim problemima. Da su se uloge na neki način zamijenile.
Talijanski sociolog Paolo Gerbaudo prvi je, izgleda, detektirao i razložio tu zamjenu uloga. Gerbaudo periodizira dinamiku ritmom kampanja za američke predsjedničke izbore. Ako je na liberalnoj strani vrhunac deluzije i samozadovoljstva bila 2016. godina, desnica u tim blagodatima uživa trenutno. Do tog je statusa došla postupnom prevlašću desnih influensera na svim društvenim mrežama. Hegemoniju na društvenim mrežama, da iskoristimo Gerbaudov izraz, osigurala joj je i pristranost algoritama koji preferiraju radikalnije sadržaje. A cementirana je potezom Elona Muska koji je kupio Twitter, mrežu inače percipiranu kao politički najrelevantniju i novinarski najozbiljniju, kao svojevrsni službeni prostor za online rasprave. Danas tom mrežom prevladavaju ekstremno desni sadržaji.
Gerbaudo ističe tri faktora u Muskovoj transformaciji Twittera ili po novome X-a. Prvi i najbanalniji tiče se algoritamske privilegiranosti vlastitog naloga koja po nekim izračunima tisuću puta nadmašuje doseg ostalih naloga. Drugi je faktor reaktivacija desetaka tisuća isključenih naloga, uključujući brojne nacističke i ostale ekstremno desne naloge. Kao rezultat tih trendova nastao je bojkot mreže na liberalnoj i lijevoj strani. I kao treći faktor ističe se uvođenje kupnje “plavih kvačica” za kojom su posegnuli uglavni desni korisnici i koji u raspravama uvijek iskaču na samom vrhu. Muskovo preuzimanje Twittera rezultiralo je snažnom ideološkom transformacijom mreže, ali i vjerojatnim rastom razine zablude: desnica je danas previše online.
Naime, kao što je (lijevim) liberalima zbog učinka društvenih mreža promicala stvarna slika svijeta u kojem žive ljudi s nekim drukčijim potrebama i strahovima, ali i stavovima, tako i (ekstremnoj) desnici promiče sklonost umjerenosti većinskog dijela biračkog tijela. Gerbaudo ističe istraživanja koja pokazuju da su birači uvijek manje radikalni od stranačkih kadrova. Međutim, u kontekstu prevlasti na društvenim mrežama i simulacije plebiscitarne demokracije koju mreže “režiraju”, lako se pomisli da su stavovi većine značajno promijenili i da su priče o Haićanima koji jedu kućne ljubimce ili mizogina ponižavanja Taylor Swift nešto što će glasačka baza bezuvjetno prihvatiti. Brzina kojom bizarne priče iz podzemlja društvenih mreža dolaze do usta predsjedničkih kandidata sugerira da desnica danas prebiva u velikoj reakcionarno eho komori. I da bi se snažna ulaganja u društvene mreže i online komunikaciju, ispravno procijenjena kao nužna, mogla obiti o glavu. To ne znači da će naprosto ekstremna desnica propasti već da su se zbog efekta društvenih mreža precijenili. Za nešto više od mjesec dana interesantna Gerbaudova teza bit će na prvom testu.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.