društvo
Hrvatska Srbija
tema

Teško da se ovako nešto moglo desiti igdje prije nego u Norveškoj

Foto: AFP / Denis Lovrović

Analitičke reakcije hrvatske kolumnistike na tragediju na Vračaru mahom su bile sklone dijagnosticiranoj neminovnosti samog događaja. Na nacionalističkom dijelu spektra zločin je proistekao iz srpstva ili Srbije kao takve, a na onom drugom posezalo se za jednako analitički kratkovidnom Čehovljevom dramaturgijom.

Neki me dan drug upita kako to da Hrvatska nije proglasila dan žalosti za stradalim učenicima u beogradskoj osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar”. Ili barem da su tim povodom proglasili onaj drugi dan, Dan sućuti, ili tako nekako, koji postoji odnedavno. I stvarno, kako to da Hrvatska nije proglasila dan žalosti zbog stradanja djece? Zar je moguće da se i u ovakvim nevjerojatnim tragedijama oko odluka licitira, zar se i u odluke oko ovakvih događaja smije umiješati kalkulantski, politički rezon, zar se i nadalje i još intenzivnije u nas djeluje prema obrascu prijatelj-neprijatelj?

Ako se baš hoće pragmatično, nije li to bila prilika da dva međusobno temeljito posvađana društva barem na trenutak zastanu u svojoj svakodnevnoj mržnji i u svom neprekidnom neprijateljstvu i pokažu barem na 24 sata empatiju jedno prema drugom. I to bi bilo bolje od ove emotivne tuposti i službene ravnodušnosti koju pokazuje ovdašnja država i njezini čimbenici. Međutim, prilika je, kao i mnoge dosad, propuštena i otišla je u nepovrat. Za to vrijeme druge dvije zemlje, obje, baš kao i Hrvatska, Srbiji susjedne – Crna Gora i Bosna i Hercegovina – lako je provjeriti na mreži, proglasili su dan žalosti zbog tragedije na Vračaru. Hrvatska je, i to je lako provjeriti, dosad 12 puta proglašavala dan žalosti. Među ostalima, tri smo dana žalili zbog Tuđmanove smrti i još tri zbog smrti Ivana Pavla II. Po jedan dan smo skupno oplakivali Šuška, poljskog predsjednika Lecha Kaczynskog i esdepeovca Borisa Šprema. Još smo se solidarizirali sa žrtvama terorističkih napada u Parizu i Bruxellesu, a posljednji smo puta nekoga kolektivno oplakali prije dvije godine. Bili su to smrtno stradali mladići i djevojke iz Bosne i Hercegovine, ili, kako službeno stoji, “tragično stradalih osmero mladih pripadnika hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini”. U svakom slučaju, u ovom nizu tragedija za djecu iz Srbije nije bilo mjesta. Nije valjda da je to samo zato što su ta djeca srpskog roda i naroda.

Čehovljevski poučak

Običan svijet je nesretnu djecu oplakao svatko sam za sebe pred zaslonima vlastitih laptopa, svatko je sam pustio suzu za beogradskim sedmašima i šestašima, svatko je sam za sebe svijet u kojem se ovako nešto može dogoditi poslao do đavola. Također, spontano su paljene svijeće za stradale u centru Zagreba. Uostalom, problem ni ne leži u običnom svijetu, njihovo srce još uvijek se nije stvrdnulo. Problem leži u tzv. političkim elitama. Jer, ovdašnji politički vrh istoj je stvari pristupio manje-više hladno, odrađujući to kao još jednu u nizu dnevnih rutinskih aktivnosti. Pa je tako Milanović najprije poslao suačešće svom kolegi, a onda banalno ustvrdio da je počinioca “netko sprijateljio sa oružjem”. Drugih izjava političkog vrha vrijednih bilježenja nije ni bilo. Nije ni Milanovićeva vrijedna nekog posebnog podsjećanja, ali tu, eto, služi tek kao otužna ilustracija ovdašnje politike bešćutnosti.

Onda je na red došla domaća kolumnistička forenzika. Uf, toga smo se posebno plašili. Naime, da će ovdašnji komentarijat pokazati svoje klasično nadrkano lice kad su Srbi, Srbija i bilo što srpsko u pitanju. I, nažalost, nismo se prevarili. Sve je manje-više završilo u mentalitetnom pristupu tipa “Srbi su takvi”, “nije ni čudo”, “Balkan je to” i sl, pa do grubljih i vulgarnijih ocjena da su “to i zaslužili”, da bi sve nadmašio neki bosansko-hercegovački političar (Mioković) koji je na svojim akauntima zaključio da im “je ovo zbog Srebrenice”. Nešto kasnije isti zaključuje sljedeće: “Ljudski i očinski, najiskrenije i najdublje saučešće rodbini ubijenih i cijeloj Srbiji. Profesionalno, kada gledamo regiju, teško da se ovako nešto moglo desiti igdje prije nego u Srbiji.”

Da se ovo nije moglo dogoditi, kad gledamo regiju, nigdje drugdje nego u Srbiji, zaključuju i mnogi drugi ovdašnji komentatori. Posebno su zanimljiva dvojica dalmatinskih komentatora (Dežulović i Pavičić) koji, praktički, isti dan pišu svoje priloge i identično završavaju tzv. čehovljevskim poučkom. Prvi komenator kaže: “Barem tamo, ako već ne na satovima povijesti, gdje se te stvari ne uče, mogao je naučiti onaj dramaturški kanon velikog Antona Pavloviča Čehova: ‘Ako u prvom činu na zidu visi puška, u trećem činu ona mora opaliti. Ako neće, onda nema razloga da visi na zidu.’ Jednako vrlo doslovno, da publika valjda lakše shvati, očevi su tako u trećem činu skinuli oružje sa zida, gurnuli ga četrnaestogodišnjoj djeci u ruke i naučili ih pucati. Odakle to oružje na zidu, više nitko ne pita, niti pamti. Prvi čin u Srbiji odigrao se previše davno. Bio je to nezapamćeni zločin.” Pavičić dodaje: “Stoga bi umjesto rata protiv igrica, horora, realityja ili vojnih parada, srpskoj (a i hrvatskoj) politici bilo bolje poduzeti onaj pravi, potrebniji rat: a to je onaj protiv kulture posjedovanja oružja. Jer, psihopate se ne može prevenirati. Specifična konstelacija okolnosti koja proizvede ‘Kostu K.’ dogodi se kao što se sklope okolnosti za prirodnu katastrofu. Ona varijabla na koju društvo može utjecati jest – napunjena cijev, lako ili napola lako dostupna počinitelju. Puška koja u prvom činu visi o klinu, u trećem će opaliti, rekao je davno Čehov. Čehov je to kazao misleći kako to vrijedi za dramaturgiju. Isto pravilo – međutim – vrijedi i za masovne pucnjave. Stoga postoji prvi, jednostavni korak da se one preveniraju. Naime, nemojte imati oružje. Nikakvo. Nigdje. A pogotovo ne u kući.”

Breivikovski poučak

Drugi komentator je bitno oprezniji s kolektiviziranjem krivice koja provijava iz ovih redaka. Naime, drži da se tzv. balkanizmom (srbijanskim mentalitetom, istočnjačkim mentalitetom ili kako god), ne da u potpunosti protumačiti ovaj zločin. Kod prvog komentatora pak nije jasno kad se to zapravo prvi čin u Srbiji odvio, tko je pušku na zid zapravo objesio, znamo samo da se sve to odvilo davno, moglo je biti bilo kad i nitko se toga ne sjeća. A možda sve to nije ni bitno. Kao da postojao neki davni, autogenerirajući plan koji se sada demonski realizira.

U svakom slučaju, “čehovljevski poučak” ima više problema. On je, dakako efektan i dvojica efektnih komentatora to su tako i iskoristili. Ali je ujedno i pogrešan. Ostanemo li samo na domeni oružja i tvrdnje da je dostupnost oružja ta koja je dovela do zločina, ili da je ta dostupnost bila od presudne važnosti, zaboravlja se da do ovakvog zločina (govorimo samo o onom zločinu počinjenom u školi), u Srbiji nikada nije ranije došlo. Naravno, lako se složiti s apelom da se posjedovanje oružja drastično smanji ili posve nestane, da se toj kulturi oružja stane na kraj, ali monokauzalno tvrditi da je to ako ne jedini, onda glavni uzrok shootinga, svakako je analitički kratkovidno. Tvrdi se da je Srbija pri vrhu po legalnom naoružanju koje njihovi građani posjeduju. I jest, lako je provjeriti. Ali nije li ta ista Srbija svih ovih trideset godina bila također vrlo dobro naoružana, nije li ranije možda bila još i naoružanija, pa ipak ovakvog zločina nije bilo. Također, kako se uopće iz jedinstvenog slučaja išta može zaključiti o nekakvoj sustavnosti ili društvenoj patologiji koja da je, navodno, permanentno prisutna? Obrazac za ovakav zločin nije uspostavljen (i nadamo se da nikada neće ni biti), pa je i do zaključaka puno teže doći.

Da prispodobimo to s jednim drugim masovnim zločinom, onom otprije 12 godina kad je Anders Breivik pobio preko 70 mladih laburista na norveškom otoku Utoya. Ako bismo primijenili “čehovljevski poučak” na ovaj slučaj, onda bismo morali zaključivati na sljedeći način: Norveška je miroljubivo društvo na sjeveru Europe čije malobrojno stanovništvo više nego ugodno živi od prirodne rente (nafte). Puške na zidu nema. Što bi uopće moglo poći po zlu? Kadli…

Podsjetimo, riječ je o jednoj od najvećih masovnih pucnjava uopće. Norveški je ubojica ostavo cijeli manifest iza sebe u kojem potanko objašnjava svoje motive i političke ciljeve, pa je tumačenje bilo relativno jednostavno. Međutim, ne sjećamo se da smo tada nailazili na komentare da je norveški “gunfighter” rezultat nekakvog toksičnog “norveštva” (postoji li uopće to?!), da nije nimalo slučajno da je puška u njegovim rukama opalila sada, kad mu ju je zasigurno netko nekad davno gurnuo u ruke (tko zna, možda sam Quisling, nitko se toga više ne sjeća) i slične ocjene iz domene kolektivne krivice. Također, za Norvešku ne stoji da je naoružana kao Srbija, a pak je zabilježila jednu od najvećih masovnih pucnjava s najviše smrtno stradalih (78). Međutim, tim se zločinom tada u Norveškoj (na svu sreću) nije uspostavio “pattern”, baš kao što ga zasad nema ni u Srbiji, pa su analize bile bitno opreznije, svakako ne na tragu – “teško da se ovako nešto moglo desiti igdje prije nego u Norveškoj”.

Goldhagenovski poučak

U ovakvim analizama se zapravo radi o djelomičnom ponavljanju onoga o čemu je pisao Daniel Goldhagen u svom bestseleru “Hitlerovi dobrovoljni dželati” iz druge polovice devedesetih – o tzv. nepromjenjivom karakteru “običnog Nijemca” koji je posebno do izražaja došao u doba nacizma, o gotovo pa demonskom karakteru Nijemaca kao kolektiva koji nije mogao voditi nigdje drugdje nego striktno u holokaust. Goldhagen se u tumačenju njemačkog antisemitizma priklonio isključivo nacionalno-kulturnoj formuli. Autor se od tog i takvog determinizma kasnije pokušao braniti, ali ne baš uspješno. Ovdje bi, dakle, bilo riječi o iteraciji tog goldhagenovskog fatalističkog pristupa, prema kojemu je za zločin kriv vječni i nepromjenjivi zločinački karakter “običnog Srbina”.

Premda bi se možda tako htjelo, ali u trenutačnom Vučićevskom režimu ipak nema ništa politički ekscepcionalno u odnosu na brojne druge evropske države, pa da se iz toga onda vuku razlozi za masovnu pucnjavu, odnosno za zaključak da je nasilje u Srbiji normalizirano više nego u nekim drugim zemljama. Medijima vlada jednako onako kao što je to polazilo za rukom i Janezu Janši svaki puta kad bi se ovaj vratio na vlast u Sloveniji ili recimo Orbanu u Mađarskoj. Opozicija mu je slaba i razjedinjena, baš kao što je takva i u Mađarskoj. Historijski revizionizam koji se ogleda u rehabilitaciji četništva jedva da se razlikuje od neofašističke normalizacije koja se upravo odvija pod premijerkom Meloni u Italiji ili od neobanderizma u Ukrajini (za što je najpresudnija ruska agresija), ili od toga što se u Hrvatskoj odavno rehabilitiralo kvislinško domobranstvo, a najveći dio ustašije odavno je dobio pravo građanstva; demonstracije koje se često valjaju po beogradskim ulicama (kako ove aktualne, tako i ono otprije nekoliko godina /Jedan od pet miliona/) ne mogu mu ništa, baš kao što ni “žuti prsluci” u Francuskoj ne mogu ništa Macronu; Srbija ne zna točno gdje su joj granice, ali ne zna ni Cipar, pa je svejedno u EU, itd, i tsl.

Da završimo. Naš političko rukovodstvo u svojim reakcijama na događaje u Beogradu pokazuje da nam je političarska klasa otupjela, postala ravnodušna, prazna i bezizražajna. Izgleda da nije samo mali beogradski počinitelj postao desenzibiliziran na bol i patnju drugih, nego i naša vajna država i političarska klasa pokazuje iste simptome, kao da je ona, a ne samo počinitelj, bila izložena nasilnom sadržaju video igara. Mediji pak pokazuju svoju tipičnu mrzovolju kad je Srbija u pitanju i najčešće dolaze do brzopoteznih redukcionističkih zaključaka u kojima redovito vlada kultur-nacionalni formulaizam. Da ipak nismo kao društvo posve emotivno otupjeli pokazuju obični građani koji jedini, od ovdje spomenutih cjelina, shvaćaju da je tragedija tamošnjih đaka ujedno i naša tragedija.