Ima već neko vrijeme da se u hrvatskom javnom prostoru nije ozbiljnije zaoštrila rasprava oko Drugog svjetskog rata. Doduše, važnije obljetnice su uglavnom proljetne, ali nije da povoda ne manjka. Očito su posrijedi u igri neki drugi faktori koji utječu na taj izostanak. Najagilnija desnica se u posljednje vrijeme uglavnom inspirira američkim kulturnim ratovima i bavi raznim varijantama seksualnosti i reproduktivnim pravima. Također, prilično je izvjesno da ekstremnije snage u i oko HDZ-a čekaju Plenkovićev posrtaj da aktiviraju takozvanu zapaljivu retoriku, a pomalo ih zbunjuju i historiografski izleti predsjednika Milanovića za kojeg više ni sami ne znaju čiji je.
Ali nešto se uvijek kuha u akademskom svijetu. Naime, u sklopu projekta “Rat, žrtve, nasilje i granice slobode u hrvatskoj povijesti dvadesetog stoljeća” u Hrvatskom institutu za povijest je održan kolokvij “Bosanska golgota četnika 1945.”, a zapravo promocija knjige “Bosanska golgota: slom snaga JVuO u Bosni 1945. godine” srpskih povjesničara Bojana Dimitrijevića i Nemanje Devića. Sve bi vjerojatno prošlo nezapaženo da za stolom sa spornim povjesničarima nije sjedio i Zlatko Hasanbegović. Naime, Dimitrijević je poznat kao četnički revizionist i Hasanbegovićevo društvo ovaj put nije moglo proći kao akademski kuriozitet ili isprepletanje istraživačkih putanja povjesničara sličnih nagnuća. Bez obzira na to koji bio status Hasanbegovićeva sudjelovanja na kolokviju – on i Institut kažu samo kibicerski, dok fotografija sa skupa sugerira nešto drukčiji odgovor – time se nećemo baviti. Kao ni teorijama Dimitrijevića i Devića čije je itekako sporne momente raskrinkao povjesničar Milan Radanović. Posvetit ćemo se isključivo reakciji Domovinskog pokreta.
Oni su se osjetili dužnim oglasiti jer je Hasanbegović, predsjednik njihovog koalicijskog partnera Bloka za Hrvatsku, ujedno i potpredsjednik Kluba zastupnika Domovinskog pokreta. Ne samo da su osjetili dužnim oglasiti već su zatražili i javnu ispriku koju je Hasanbegović odbio, tvrdeći da nije bio organizator skupa, i da je posrijedi bilo visoko akademsko, nepristrano događanje. No, posvetimo se samoj reakciji čiji su povijesni i ideološki kratki spojevi puno politički interesantniji od samog koalicijskog nesporazuma. Naime, Domovinski pokret smatra da su Dimitrijević i Dević povijesni revizionisti i zagovornici rehabilitacije četnika. Međutim, s obzirom na temu kolokvija taj ih stav dovodi u određene ideološke probleme. Ta navodna “golgota” je zapravo obračun s partizanima koji su, naravno, najzaslužniji za četnički poraz i glavna meta revizionističkih “inovacija”.
I sad, kako doskočiti problemu? Pa prostim izjednačavanjem krvavih neprijatelja: partizani su zapravo isti kao i četnici jer su, eto, “krvnici”, a i jedni i drugi se protive Hrvatskoj kao takvoj. Da im je bar netko te 1945. rekao da su isti pa “golgote” ne bi bilo, ni skupa na Institutu ni problema u Domovinskom pokretu. Dakle, da sažmemo dosadašnju argumentacijsku serpentinu DP-a: četnici lažu o komunistima, to nas dovodi u problem jer ne možemo biti na istoj strani s komunistima, tako da ćemo ih diskvalifirati po osnovi koja nema veze sa zbivanjima u Bosni 1945. godine. Međutim, ako ne možemo biti na strani komunista, onda su i četnici, ako su ratovali protiv njih, barem donekle u pravu? Kako ćemo to riješiti jer se ni s njima ne smijemo slagati? Barem ne danas kad više komunista nema pa nema ni razloga. E, onda su se dosjetili argumentacijskog rješenja za sve nedoumice hrvatske desnice, a to je Bleiburg. Pa kažu: bez obzira na to što su na Bleiburgu, pored većinskih Hrvata, stradali i pripadnici nekih drugih naroda (čitaj: četnika), nemate vi pravo da se bavite povijesnim revizionizmom kad su u pitanju partizani, mi imamo monopol na to.
Moramo opet sažeti jer je malo komplicirano: dakle, morali smo čak priznati da poslijeratni obračun na Bleiburgu nije bio obračun s hrvatskim narodom kao takvim već s poraženim kolaboracionističkim snagama kako bi zadržali monopol nad povijesnim revizionizmom. Barem u Hrvatskoj multietnički revizionistički oligopol neće proći. Jer ako bi prošao, onda bi se morali pogledati u ogledalo i priznati: ako lažu četnici o partizanima i 1945. onda lažemo i mi. A onda bi i ovaj domobranski sitcom završio.