Kraj godine smo na Biltenu iskoristili za izlet u popularnu, ali dosad ovdje nekorištenu rubriku. Top liste su nezaobilazni dio medijskog repertoara u ovom periodu, a mi smo se odlučili da naše liste posvetimo knjigama i to onima koje smo pročitali u godini na izmaku. Samu odrednicu “top” smo prepustili slobodnijim individualnim tumačenjima. Ono što ih spaja jest da odabrane naslove toplo preporučujemo. Također, nismo radili razliku između ne-fikcionalnih i fikcionalnih djela. Danas svoju listu predstavlja Marko Kostanić, sutra će to učiniti Mario Kikaš, a prekosutra Dora Levačić.
Stefan Eich, The Currency of Politics: The Political Theory of Money from Aristotle to Keynes
Inflacija je ove godine, zajedno s ratom u Ukrajini, bila najvažnija globalna tema. Rasprava o inflaciji je bila prilično neobična. Naime, odrasle su generacije koje ju nikad nisu iskusile i morale su na brzinu stjecati znanja o tom ekonomskom i političkom fenomenu. Posrijedi je zahtjevan zadatak jer pretpostavlja i stjecanje znanja o novcu i njegovoj društvenoj ulozi. Nezaobilaznu postaju na tom zadatku predstavlja knjiga Stefana Eicha, profesora upravljanja na Univerzitetu Georgetown, objavljena ove godine. Eich je knjigu strukturirao tako što je poglavlja posvetio istaknutim filozofima i ekonomistima i njihovim teorijama novca. Između naslovnih Aristotela i Keynesa smjestili su se Locke, Fichte i Marx. Njihove zapise i teorije Eich tumači kao reakcije na specifične financijske probleme koji su mučili društva u kojima su živjeli.
Ne radi se, dakle, o suhoj skolastici, već o živoj materiji koju Eich izlaže vrlo pristupačno. Knjiga je fokusirana na razjašnjenje društvene i političke funkcije novca i njegov demokratski potencijal. Eich uspijeva razložiti i dočarati te funkcije na način da kompleksne odnose pojednostavi bez da ih banalizira. To se najbolje osjeti u čitalačkom iskustvu koje je pomalo paradoksalno: epifanije koincidiraju sa zdravorazumskim klimanjem glavom. Riječ je o štivu koje će vas naučiti da o novcu mislite politički i da ne pokleknete pred autoritetom ekonomskih analitičara i njihovih “objektivnosti”.
Clara Mattei, The Capital Order: How Economists Invented Austerity and Paved the Way to Fascism
A ta “objektivnost” ima svoje političke i povijesne izvore. Njima se u nedavno objavljenoj studiji bavi profesorica ekonomije u New Yorku Clara Mattei. Ona je zakopala duboko u povijesne arhive Italije i Velike Britanije iz dvadesetih godina prošlog stoljeća i tamo pronašla kako su ekonomisti izumili štednju kao navodno objektivnu politiku. Pritom je značajno da su Italija i Velika Britanija u tom periodu imale različite političke sustave. U Britaniji je funkcionirala liberalna demokracija, a u Italiji su fašisti bili na vlasti. No, ekonomske politike se nisu razlikovale. A nisu se razlikovale jer su imale identičnu političku motivaciju. Štednja je, naime, izumljena kao odgovor na demokratske zahtjeve radničke klase. Riječ o periodu u kojem mase ulaze u politiku, dobivaju pravo glasa i žele da se sfera demokratskog utjecaja širi.
Međutim, kapitalisti, ekonomisti i vodeći političari smatraju da ekonomiju moraju zaštititi od demokracije. Mattei manirom ekonomskog arheologa dokazuje da današnje ekonomske ekspertize nisu nastale iz dubokog razmišljanja neutralnih ekonomista već iz političkih potreba vladajućih klasa. To ne znači, kao što podnaslov nažalost sugerira, da su stvari prilično jednostavne, da ne treba poznavati ekonomiju i financije i da je jedna ljevičarska parola dovoljna da se svijet učini prozirnim. Knjiga je i izuzetno važan doprinos raspravama o fašizmu i njegovom potencijalu u suvremenom svijetu. Mattei pokazuje da politička hipohondrija koja u svakoj rasnoj ili etničkoj uvredi vidi fašizam nije baš najplodnija taktika.
Ryan O’Hanlon, Net Gains: Inside the Beautiful Game’s Analytics Revolution
Kad smo kod taktike, onda se definitivno moramo prebaciti na nogomet. Svjetsko prvenstvo je upravo završilo, “civilci” će zaboraviti na nogomet do idućeg velikog natjecanja, a mi zagriženi se sad okrećemo onom pravom: klupskom nogometu, taktičkim nadmudrivanjima i tenzijama. A da bi kvalitetnije sudjelovali u tome valja se obrazovati. Nogomet se u posljednjih petnaestak godina puno promijenio, a glavni krivci za promjene su analitika i napredna statistika. Konkretnije, spremnost uprava i stručnjaka u klubovima da prihvate te alate u svrhu bolje igre i postizanja boljih rezultata. Putanju ulaska analitike u nogometu knjizi Net Gains vrlo je pitko, zabavno i poučno prikazao američki novinar Ryan O’Hanlon. Trenutni zaposlenik ESPN-a i bivši novinar Ringera, priču o revoluciji u nogometu ispričao je kroz autobiografsku prizmu. Naime, on je trenirao odmalena i igrao nogomet na sveučilištu i ta mu je izvanjska, američka perspektiva pružila efektniji kut kamere za promatranje revolucije. Pogotovo jer je ta revolucija “američke” sportove odavno zahvatila i promijenila.
Ako vas zanima nogomet i želite znati o njemu dovoljno da ste imuni na tumačenja koja nemaju nikakve veze s onim što se zbiva na terenu, O’Hanlonova knjiga je izvrstan početak. Riječ je o vrsnom naratoru koji precizno objašnjava ključne koncepte nogometne analitike i društvene razloge sporog uvođenja analitike u nogomet. I ti otpori još nisu nestali. O’Hanlon vam nudi alate da shvatite da danas iza tog otpora uglavnom stoji najobičniji mačizam. A šamaranje mačizma spada vjerojatno u top 5 najkorisnijih društvenih aktivnosti.
John Connelly, Od naroda do nacija: Povijest istočne Europe
Nogomet je, kao što smo vidjeli tijekom Svjetskog prvenstva, prilično vezan uz nacionalizam. Ta je poveznica ukorijenjena i u ovdašnjim “sociološkim” pristupima koja su u zbivanjima na nogometnim tribinama vidjeli razloge raspada Jugoslavije. Da ne pokleknemo pred takvim i sličnim izazovima, moramo se posvetiti proučavanju nacionalizma kao političkog fenomena. Naime, vrlo je lako dokazati da su nacije “zamišljene zajednice”, da postoje tek koji dvjestotinjak godina i da u njima nema ništa prirodno. Ali svi ti dokazi i teorije neće suzbiti nacionalizme ni za milimetar. Ponekad se čini da je riječ o uzaludnom poslu, ali nema odustajanja. Pogotovo kad se pojave knjige poput ove američkog povjesničara Johna Connellyja. Pojavio se i preskupi prijevod na hrvatski, a original možete pronaći u digitalnom i dekomodificiranom statusu na Internetu.
Connelly se bavi, dakle, poviješću istočne Europe, kroz povijest razvoja nacija i nacionalizama na njenom prostoru. Određene sociološke zasade studije su malo upitne, ali ništa ni blizu razine da ugrozi priličnu kvalitetu njena sadržaja. Osim što nas uči povijesti istočne Evrope, Connelly procese izmišljanja nacije (uključene su i ove naše) na tom prostoru prikazuje u “realnom vremenu”. Pod tim mislimo da mu je stil sličniji novinarskoj reportaži koja bilježi recentne događaje u koje je uronjena nego distanciranoj historiografskoj studiji. Taj nam stil omogućuje da opipljivije shvatimo sam proces zamišljanja i realizacije nacija. Također, fokus na ključne pojedince i grupe koji su sudjelovali u tom procesu nam dopušta da bolje razumijemo svu neizvjesnost ishoda takvih procesa.
Marija Andrijašević, Zemlja bez sutona
Na kraju fikcija. A i sam tretman i recepcija romana Marije Andrijašević koja je za njega dobila nagradu t-portala doimaju se prilično fikcionalnim. Od dizajna korica i uredničkog blurba do opaski kritičara i pitanja u intervjuima gotovo svi kao centralnu temu romana ističu biljke i botaničarsko zanimanje protagonistkinje. I ne samo to: biljne metafore navodno se isprepleću sa samim jezikom romana i sve to zajedno buja u svim značenjskim smjerovima. A jedna ekološka replika u romanu natjerala je autoricu ni krivu ni dužnu da u intervjuima odgovara na brojna pitanja o ekologiji. Meni se čini da je stvar puno jednostavnija, a samim tim i bolja. Što ne znači da biljke i botanika nisu važan aspekt naracije.
Roman se prvenstveno bavi splitskom radničkom klasom posljednjih desetljeća dvadesetog i početka 21. stoljeća. Bavi se kroz odnos selo-grad i kroz rodnu dinamiku. Odnosom selo-grad se bavi jer je splitska radnička klasa (bila) prilično određena tim odnosom. Nakon industrijalizacije i doseljavanja blizina zaleđa je geografski jamčila izostanak potpune urbanizacije, a kriza osamdesetih godina je mali vrt na selu učinila neophodnim reprodukcijskim resursom. Rodna dinamika je naravno tu jer je svaka priča o klasi nepotpuna bez te dimenzije. I glavni “zaplet” romana eksplicitno počiva na klasnim odnosima. Majka napušta protagonistkinju u ranom djetinjstvu i susreću se u njenim zrelim godinama. Majka napuštanje objašnjava manjkom elana za održavanje braka kao klasnog kompromisa. Naime, ona dolazi iz splitske građanske obitelji, a otac je radnik iz Cetinske krajine. Nakon udaje, majka shvaća da ne može ostati u tom klasnom kavezu i igrati ulogu majke i žene kakvu “nalažu” kulturni obrasci radničke klase koja još nije raskrstila s ruralnom pozadinom. Vraća se svojoj obitelji i kasnije se udaje za liječnika. Većina trauma protagonistkinje se veže za taj ključni događaj i odrastanje bez majke. I kroz roman klasa ne funkcionira kao šifra za razumijevanje svega već kao ograničavajući faktor u ispunjenju različitih ambicija. Majka naviknuta na stupanj rodne autonomije u višoj klasi ne može izdržati ograničenja koja nameće niža. Protagonistkinja se kroz odrastanje i školski sustav bori upravo s tim ograničenjima.
I pritom razvija izoštreni socijalni njuh. Na primjer, na koricama romana se ističu mirisi dalmatinske vegetacije i sva tekstualna i značenjska metaforika koja se razvija iz zanimanja protagonistkinje. Međutim, najupečatljiviji “olfaktivni” moment u romanu nalazimo u opisu različitih mirisa stanova srednje klase i onih radničke klase u Splitu. U stanovima radničke klase stalno je prisutan ustajali vonj hrane, često iznova podgrijavane, a u onima srednje klase mirisi variraju od onih neutralnih – kao da se reprodukcija uopće ne događa – do onih iznimno ugodnih. Postoji i cijela lepeza izuzetno preciznih i jezgrovitih klasnih i uopće socijalnih signala. Kao na primjer kad junakinja pita starog prijatelja poznaje li joj slučajno polubrata, a on kaže “zna san ga viđat u klubu navijača, normalan đir” i sve bude jasno. Ili, kako se čini, ne bude. Ali svejedno pročitajte.