Jutros je napokon i to završilo. Boris Johnson će uskoro izaći pred kućni broj 10 u Downing Streetu i saopćiti da više nije lider Konzervativne stranke, a onda od izbora novog lidera, ni premijer Ujedinjenog Kraljevstva. Već dva dana, a zapravo nekoliko tjedana (od onog glasanja u klubu zastupnika Konzervativne stranke o kojem smo pisali) dani su mu bili odbrojeni. Zadnju pobunu među konzervativcima razbuktalo je Johnsonovo ignoriranje optužbi za seksualno napastovanje na račun jednog od svojih zastupnika Chrisa Pinchera.
U kompleksnom sustavu britanskog parlamentarizma Pincher nije bio samo običan zastupnik. Upravo ga je Johnson imenovao na poziciju vladinog Deputy Chief Whipa. Tu bi poziciju najbolje bilo opisno prevesti kao zamjenik zastupnika zaduženog za osiguravanje vladine većine u parlamentu. Prilikom tog imenovanja, Johnson je ignorirao Pincherovu povijest seksualnih napastovanja mladića i zadnju u nizu optužbi na njegov račun. A kada se razotkrilo da je Johnson bio na vrijeme upozoren na optužbe koje se vežu uz Pincherovo ime, krenuo je val ostavki koji su pokrenuli dvojica ključnih Johnsonovih ministara za trajanja pandemije: ministar financija Rishi Sunak te ministar zdravstva Sajid Javid. Do jučer je više od četrdeset vladinih dužnosnika (ministara i državnih tajnika) dalo ostavku i dovelo premijera u poziciju da ne može popuniti ministarska mjesta parlamentarnim zastupnicima svoje stranke. Upravo je ta činjenica natjerala Johnsona da na kraju odstupi, iako je zadnjih dana na sve načine pokušao pokazati da drži stvari pod kontrolom.
Britanski mediji su neobično blagi prema Johnsonu i njegovom pokušaju da pod svaku cijenu ostane na vlasti. Desni tabloidi su čekali do zadnjeg trenutka i sinoć ipak zatražili da premijer ode. The Sun je u svom uredničkom komentaru pozvao Johnsona na ostavku, ali istovremeno pobrojao sve političke zasluge koje idu na njegov konto. Na vrhu tog popisa su Brexit i “sprečavanje marksističko-antisemitske vlade Jeremya Corbyna”. Doslovno, tim riječima, bez imalo ustručavanja ili eufemizama.
Boris Johnson je bio prije svega proizvod takvog medijskog pogona. The Sun, Daily Mail, The Telegraph, The Specator još od osamdesetih svesrdno podržavaju konzervativce i njihove neoliberalne politike koje su osiromašile radničku klasu. Riječ je o medijima političke i ekonomske manjine koji onda zagađuju većinu nudeći im političke poluproizvode i kasnija razočarenja poput Johnsona. Uostalom, i sam je Johnson politički stasao i gradio svoj tabloidni kult ličnosti upravo kao novinski komentator i urednik u takvim medijima. Ta ga je strategija uz intencionalni PR razbarušenog klauna kojeg “narod lajka” vodila i do premoćne pobjede na izborima 2019. i vlasti koja je ipak trajala puno kraće nego što su mnogi očekivali. Jer ponekad politički voluntarizam, bezočnost i medijski spinovi nisu dovoljni da biste ostali na vlasti. Naravno, daleko od toga da je ovo kraj političke karijere Borisa Johnsona. Njegove ambicije vješto klasno gojene od ranog djetinjstva veće su i od britanskog parlamenta.