Uvijek je nezahvalno govoriti o kraju nečega što je nastajalo “dugim trajanjem” kroz nekoliko stoljeća uvelike određujući kartu svijeta, odnose geopolitičke moći i sustav u kojem i danas živimo i privređujemo. Ujedinjeno Kraljevstvo je upravo jedan takav entitet, a ovaj vikend je njegov najdugovječniji monarh, kraljica Elizabeta Druga proslavila svoj platinasti jubilej, odnosno 70 godina na tronu Ujedinjenog Kraljevstva, ali i dijela bivših kolonija Britanskog Imperija poput primjerice Kanade, Australije, Novog Zelanda i Jamajke. Zadnji u nizu onih koji su odbili biti i simbolički pod britanskom krunom, karipska je otočna država Barbados koja se proglasila republikom 2021. godine. Novoizabrani australski laburistički premijer Anthony Albanese otvoreno je u izbornoj kampanji zagovarao da Australija krene istim putem i odrekne se britanske krune te postane republikom. Na Jamajci i Novom Zelandu takve rasprave se vode već godinama.
A to je samo manji dio globalnog konteksta u kojem je Britanija, ili možda preciznije – London, slavio kraljičin jubilej. U maniri nekih prošlih vremena, za kraljevsku obitelj je pripremljen set mimohoda, parada i akrobatskih avionskih letova. Narodno slavlje tim povodom pohodio je nezanemariv broj stanovnika Londona koji u kraljici i dalje vide središnju figuru države kojoj trenutne političke okolnosti ne predviđaju svijetlu budućnost, bar ne u njenim trenutnim granicama, što političkim, što simboličkim. Naime, posljednjih nekoliko mjeseci obilježilo je nekoliko važnih momenata koji kraj Ujedinjenog Kraljevstva kakvo mi danas poznajemo čine izvjesnijim nego ikad prije. Drugu polovicu dvadesetog stoljeća obilježio je proces dekolonizacije koji i dalje traje, bar u simboličkim smislu kroz odricanje od kraljevske krune, rušenje spomenika kolonizatora ili zagovor povrata muzejskih artefakata u zemlje odakle su ukradeni. U tom periodu, Ujedinjeno Kraljevstvo je od imperija u kojem na vrhuncu moći (kraj 19. stoljeća) nikad nije zalazilo sunce došlo do europske otočne države u kojoj dvije zemlje sastavnice polagano kreću na put svoje nezavisnosti, odnosno ujedinjenja s drugom državom. U Škotskoj nacionalistički SNP na čelu s Nicolom Sturgeon je i dalje najjača politička stranka kojoj je na vrhu agende upravo provođenje drugog referenduma za nezavisnost (prvi je održan 2014. i protiv nezavisnost je bilo 55% glasača). Na tome se posebice intenzivno radi nakon Brexita koji nije dobio podršku škotskih glasača. U Škotskoj je tek 38 posto glasalo za izlazak iz EU, 62 posto je bilo protiv. Sturgeon upravo na tome gradi politički legitimitet raspisivanja novog referenduma: narod Škotske nije glasao za Brexit te želi biti dio Europske unije što se trenutno može ostvariti tek napuštanjem Ujedinjenog Kraljevstva.
Istovremeno, irski nacionalisti u Sinn Feinu Brexitom su dobili priliku da nakon više od sto godina mogu na stol staviti ideju ujedinjenja Irske, odnosno pripajanja Sjeverne Irske (koja je trenutno sastavni dio Ujedinjenog Kraljevstva) Republici Irskoj. Irci su dijelom svoje jedinstvo kao nacija ostvarivali kroz EU jer otok nije (više) bio podijeljen granicom, pogotovo nakon završetka mirovnog procesa krajem 1990-ih. Od tada je granica između Republike i Sjeverne Irske bila nevidljiva. Kao rezultat post-Brexit pregovora, Sjeverna Irska je dobila poseban status definiran tzv. sjevernoirskim protokolom prema kojem Brexit neće dovesti do uspostavljanja granicu između Ulstera i ostatka Irske. Protokol podržavaju nacionalističke irske stranke, a odupiru mu se sjevernoirski unionisti jer u protokolu vide korak dalje ka ujedinjenu Irske. Na tom tragu, prošli mjesec se po prvi put u povijesti Sjeverne Irske dogodilo da je Sinn Fein postao najjača parlamentarna stranka. Istovremeno, ta ista stranka prema anketama u Republici Irskoj vodi ispred svojih povijesnih političkih takmaca (Fine Gael i Fianna Fail) koji čine trenutnu vladajuću koaliciju. U takvom kontekstu, ujedinjenje Irske, prema riječima predsjednice Sinn Feina Mary Lou McDonald, dogodit će se u idućih deset godina.
Dakle, pretjerano slavlje povodom platinastog jubileja kraljice Elizabete Druge nije u skladu s realnim političkim okolnostima u kojima se Ujedinjeno Kraljevstvo trenutno nalazi. Osim ako nije riječ o proslavi konačnog klimaksa nekadašnje svjetske velesile. Slavlje kraljičinog jubileja obilježili su i zvižduci aktualnom britanskom premijeru Borisu Johnsonu prilikom njegovog dolaska na misno slavlje u katedralu Svetog Pavla u Londonu. Ako uzmemo u obzir da je populacija koja prati događaje povezane s kraljevskom obitelji konzervativnih nazora, onda je Borisu Johnsonu zviždalo njegovo glasačko tijelo. Da je premijerska pozicija čovjeka koji je ideološki osmislio Brexit kao svojevrsni povratak u slavnu prošlost kad je Britanija bila bitan globalni politički akter uzdrmana, postalo je bjelodano jučer kad je 41% parlamentarnih zastupnika Konzervativne stranke otkazalo povjerenje Borisu Johnsonu. Iako je formalno dobio potporu većine stranačkih kolega, nijedan premijer prije njega nije uspio vladati s tako malom podrškom vlastitih zastupnika. Drugim riječima, vlast čovjeka koji je postao simbol Brexita i britanskog desnog populizma te donio premoćnu pobjedu Torijevaca na izborima 2019. došla je svom kraju u trenutku općeg nacionalnog slavlja u kojem je upravo Johnsonov koncept Britanije i britanskog identiteta trebao biti u prvom planu i na vrhuncu. Ali nakon što je antagonizirao druge nacije članice Kraljevstva, sada je antagonizirao i vlastite birače i zastupnike. Dramaturgija proslave kraljičinog jubileja tako je postala dramaturgija kraja političke karijere čovjeka koji će u povijesti biti upamćen ne kao restaurator britanske globalne uloge u svijetu, nego kao čovjek koji je vrlo vjerojatno rasturio državu u njenim trenutnim granicama do te mjere da bi se neki idući kraljevski jubilej, ako ga uopće bude, mogao proslavljati isključivo na teritoriju Engleske i eventualno Walesa.