Na makedonskim sudovima parnice za obične radne sporove traju i po nekoliko desetljeća, a brojna kršenja radničkih prava ostaju nekažnjena, dok političari i njima bliski gospodarstvenici prolaze nekažnjeno unatoč snažnim indicijama i dokazima o počinjenom kriminalu. Zbog toga ne čudi da samo 8% građana ima povjerenja u pravosuđe, a radnici se nerado obraćaju nadležnim institucijama kad su im povrijeđena ljudska ili radnička prava.
Kad bi na Olimpijskim igrama postojao natječaj za najdužu sudsku parnicu, Makedonija bi vjerojatno svake četiri godine osvajala zlato. Najbolja ilustracija “rekordnog” učinka makedonskih sudova je dvadesetogodišnja golgota koju je doživio Kiril Đozev iz Radoviša, boreći se za svoja prava. Dana 25. prosinca 1984. Đozev je pokrenuo tužbu sa zahtjevom za naknadu štete protiv svog poslodavca zbog neisplaćenih plaća, prijevoza, hranarine, te regresa za godišnji odmor. Tražio je odštetu za razdoblje od šest mjeseci iz perioda 1980-ih, dok je privremeno radio u građevinskom sektoru u Iraku. Nakon niza odugovlačenja koje je ustrajno trpio pred domaćim sudovima, Đozev je 2003. godine odlučio tužiti Makedoniju pred Europskim sudom za ljudska prava zbog nerazumno dugog sudskog postupka. Do tada je dva desetljeća proveo na suđenjima na nižim i višim sudovima, a u njegovom slučaju još uvijek nije bilo presude.
Sud u Strasbourgu prihvatio je njegovu tužbu. U lipnju 2008. godine sud je objavio presudu u njegovom slučaju, koja veoma realno odražava stanje u makedonskom pravosudnom sustavu. Naime, Vlada je u postupku pred sudom obrazlagala da se radi o predmetu složene činjenične prirode koji zahtijeva brojna vještačenja i pregled opsežne dokumentacije. Razjasnili su da je na duljinu trajanja spornog postupka utjecao niz čimbenika kao što su otvaranje stečajnog postupka nad poslodavcem, reforme u pravosudnom sustavu, raspad Federacije Jugoslavije i monetarna neovisnost države.
Ipak, Europski sud za ljudska prava je presudio da brojna ponavljanja postupka, neuredno pozivanje stranaka, broj vještačenja i neodgovorno ponašanje sudaca uključenih u ovaj proces, ne oslobađaju državu od odgovornosti za duljinu procesa. Zaključio je da je ukupna duljina sudskog procesa prekomjerna, pogotovo ako se uzme u obzir da u vrijeme izricanja presude još nije bilo pravomoćne odluke o tom predmetu na makedonskim sudovima, iako su bile prošle 23 godine. Đozev je tražio odštetu za materijalnu i nematerijalnu štetu od oko 40.000 eura, no Europski sud za ljudska prava presudio je da Makedonija Đozevu treba isplatiti 4.400 eura odštete za nematerijalnu štetu.
Strah, malodušje i visoki troškovi
Slučaj Đozev je neslavni rekord makedonskog pravosuđa, međutim mnogi su građani posljednjih godina doživjeli sličnu golgotu. Izgubili su živce i godine, pa čak i desetljeća života tražeći pravdu pred makedonskim sudovima. Istodobno, navikli su se slušati političke pohvale o navodnim reformama koje do dana današnjeg nisu poboljšale imidž makedonskog pravosuđa, niti su povećale povjerenje u pravosudni sustav. Najbolji pokazatelj toga je najnovije istraživanje nevladine udruge “Eurothink” iz studenog prošle godine koje je pokazalo da samo 8% građana vjeruje pravosuđu i tužiteljstvu, što ih je svrstalo na dno ljestvice ocjenjivanih institucija u Makedoniji.
Nisko povjerenje ima duboke korijene. Od osamostaljenja zemlje do danas, makedonska javnost svjedoči mnogim primjerima u kojima neki član stranke ili gospodarstvenik blizak vladajućoj stranci nije bio procesuiran od strane sudskih vlasti unatoč ozbiljnim indicijama i dokazima o učinjenom kriminalu, kao i primjerima u kojima se s lakoćom oslobađa dijete političkog dužnosnika ili bogataša koji je počinilo tešku prometnu nesreću s ljudskim žrtvama i ozljedama. Još se češće čuju primjeri kršenja radničkih prava koja ostaju nekažnjena. Građani su već tridesetak godina svjesni da politika, veliki poslodavci i kapital općenito imaju ogroman utjecaj na pravosuđe i da puno bolje znaju koristiti pravne labirinte kako bi djelovali u pravcu donošenja presuda u svoju korist.
Osim toga, svjesni su da neopravdano dugi sudski sporovi i neučinkovito pravosuđe mogu biti skupi zbog sudskih troškova, te se stoga uopće ne upuštaju u ostvarivanje svojih prava bez obzira jesu li neopravdano otpušteni, diskriminirani na radnom mjestu ili im je netko nanio štetu na bilo koji način. Dapače, makedonski građani su potpuno obeshrabreni i rijetki su oni koji su odlučili istjerati pravdu do kraja. To se najbolje vidi iz istraživanja udruge “Glasni Tekstilac”, koja zastupa radnike u tekstilnoj industriji, koja se smatra djelatnošću s velikim kršenjima prava radnika. Njihova iskustva pokazuju da se radnici često boje suočiti s nadređenima kada su im povrijeđena ljudska ili radnička prava, da se boje prijaviti svoje slučajeve nadležnoj instituciji, pa se stoga obraćaju udruzi, prije svega, jer im je zajamčena anonimnost.
Mnogo je slučajeva kada radnici ne znaju kamo se obratiti, nemaju dovoljno informacija, boje se otići na inspekciju rada kako ne bi ostali bez posla i sredstava za život. Prema rezultatima istraživanja udruge, čak 74% ispitanika smatra da su troškovi sudskih postupaka vrlo visoki i tvrde da su razlog zašto svoja prava ne traže na sudu. Stoga zaključuju da se zbog svih ovih razloga mnogi građani Makedonije suočavaju s nemogućnošću ostvarivanja svojih Ustavom i zakonom zajamčenih prava, odnosno uskraćeno im je pravo na pristup pravdi.
Ružičaste naočale
Važno je napomenuti da očajna situacija i nedostatak povjerenja u pravosuđe ne smeta puno predstavnicima sudskih vlasti. U bespoštednoj borbi za prikazivanjem uspjeha, nedavno je Sudsko vijeće Makedonije, vodeće tijelo za kontrolu i ocjenu rada sudova, ocjenjujući ono što je učinjeno prethodne godine pokazalo da na situaciju u pravosuđu gleda na sasvim drugi način. Naime, po njima je pravosuđe učinkovito, iako je od 34 suda njih 19 proglašeno neažurnim.
Ujedno su izvijestili da je u 2021. godini podneseno 90 zahtjeva za utvrđivanje odgovornosti suca ili predsjednika suda ili protiv ukupno 142 sudaca, ali je Sudsko vijeće razriješilo s dužnosti samo sedmero sudaca, od kojih petoro zbog nestručnog i nesavjesnog vršenja sudske funkcije, a dvoje zbog učinjenog teškog disciplinskog prekršaja. Pravosuđe nije previše zabrinuto niti zbog izravnih kritika američkog State Departmenta koji u svom izvješću o Makedoniji iz ožujka 2022. precizno ukazuje da tužitelji često krše zakonske rokove za završetak istraga, te za to ne snose nikakve posljedice. Kao prepreke pravosuđu u Makedoniji navode se neadekvatnost pravosuđa, pretjerani pritisak na suce, odgađanja pravde te neadekvatno financiranje pravosuđa i tužiteljstva.
Različite političke stranke koje su u posljednjih trideset godina bile dio izvršne vlasti u Makedoniji više puta su ukazivale na potrebu reforme pravosuđa. Vrijeme je pokazalo da njihov deklarativni napor uglavnom završava postavljanjem “vlastitih pravnika” na sudačke stolice. Aktualna vlast kao jedan od prioriteta je istakla reformu pravosudnog sustava, te je u tom smjeru donijela “Strategiju reforme u pravosudnom sektoru za razdoblje 2017. – 2022.“, s akcijskim planom. Međutim, plan se pokazao uzaludan, a razlozi za to su suštinski objašnjeni u analizi “Reforma pravosuđa u Republici Makedoniji: Promjena bez reforme?“ Instituta za demokraciju “Societas Civilis”.
“Unatoč velikim očekivanjima i potpori javnosti za suštinske promjene, i dalje se stječe dojam da predviđene mjere u ovom važnom dokumentu neće značajno poboljšati stanje u ovom sektoru. Iako je s političke točke gledišta posve legitimno inzistirati na brzim malim reformama, kako bi se dobila “čista” preporuka od EK za početak pregovora o članstvu u EU, sa stručnog i sadržajnog stajališta teško se može opravdati izostanak ispravne detekcije problema u pravosuđu i nedostatak jasne vizije kako ih riješiti i u kojem smjeru treba reformirati pravosuđe u sljedećih pet godina”, stoji u analizi.
Zaključuje se da osim nepostojanja jasnih kriterija u pogledu definicije neovisnosti pravosuđa, postoji i razilaženje u pogledu onoga što se prakticira unutar Unije, a što se promovira izvan nje kao standard za neovisnost pravosuđa. Drugim riječima, Makedonija ne može nastaviti slijepo usvajati modele za reformu pravosuđa iz EU, u situaciji kada su takve reforme, zbog nedostatka političke kulture i institucionalnih kapaciteta, unaprijed osuđene na neuspjeh.
Upornošću protiv letargije
Osim u sustavu, razloge lošeg stanja u pravosudnom sustavu Makedonije općenito treba tražiti i kod građana, a posebice kod radnika koje je već zahvatio val nezainteresiranosti i nepovjerenja u pravosuđe, naročito kada je u pitanju ostvarivanje radničkih prava. To pokazuje analiza društva socijalne pravde “Lenka” u kojoj se promatraju primjeri iz sudske prakse radnih sporova. U ovom dokumentu se ističe da većina radnika koji su bili predmet istraživanja uopće nije znala da u slučaju gubitka posla mogu ostvariti pravo na novčanu naknadu po osnovi privremene nezaposlenosti. Gotovo nitko (osim sindikalnih aktivista) nije znao kako se sindikalni proces vodi.
Makedonija će vjerojatno još dugo biti zemlja u kojoj će se parnice za obične radne sporove voditi u nerazumnim višegodišnjim razdobljima. No, to ne znači da radnici i građani općenito trebaju odustati od sudskih sporova i oprostiti grijehe poslodavcima i neučinkovitim državnim institucijama kako ne bi bili izloženi troškovima i emocionalnom stresu. Naprotiv, trebaju naučiti kakve su zakonske mogućnosti za obranu svojih prava, potražiti pravni lijek i organizirati se jer su zajedno puno jači.
Slučaj Kirila Đozeva iz Radoviša, koji je više od dva desetljeća tražio pravdu, trebao bi poslužiti kao inspiracija građanima i sramota za institucije i političare. Kad-tad u domaćoj će se sudskoj praksi morati provoditi odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, koji je već donio nekoliko presuda, poput ove u slučaju Đozeva, kojom je Makedonija osuđena na odštetu zbog pogrešnih odluka i suđenja u nerazumnom roku. Stoga bi se sve više makedonskih građana trebalo ohrabriti i ustrajati u svojim tvrdnjama o nepravdi, jer pobjeda svakog pojedinca vodi ka promjenama i potpunoj rekonstrukciji zahrđalog pravosudnog sustava.