politika
Hrvatska
vijest

Kazališna kritika aktualnog prijepodneva

Foto: AFP / Damir Senčar

Iako naziv podsjeća na radijsku emisiju, aktualno prijepodne je institucija Hrvatskog sabora. Na njegovim internetskim stranicama ono se definira kao jedan od mehanizama parlamentarne kontrole izvršne vlasti. Ili konkretnije: vrijeme kada zastupnici upućuju usmena pitanja Vladi Republike Hrvatske. Pravila aktualnog prijepodneva propisana su Poslovnikom Hrvatskog sabora, a održava se uglavnom na početku svake sjednice. Kao na primjer jučer.

Unatoč jasnoj definiciji i pravilima, sama praksa više sliči kazališnoj predstavi nego “parlamentarnoj kontroli izvršne vlasti”. Drugim riječima, važnija su pravila žanra nego ona proceduralna. Kao što svaki površni poznavatelj naše parlamentarne scene zna, postoje dva tipa nastupa saborskih zastupnika na aktualnom prijepodnevu. Zastupnici vladajuće stranke se ponašaju kao individualni treneri nogometaša i uglavnom nabacuju pitanja na volej “samozatajnim” ministrima ili onima čiji resor trenutno ne tresu nekakve afere. Njihovi pak kolege iz oporbe pitanja mahom postavljaju samom premijeru, trenutno Andreju Plenkoviću. Pritom se cilja na neki društveno-politički problem, tekuću aferu ili, nešto rjeđe, na pitanje od važnosti za kraj iz kojeg dolaze. Postoji, doduše, i treća skupina zastupnika sa specifičnim pitanjima, a to su “manjinci” koji su gotovo pa uvijek u koaliciji s vladajućom strankom. Njihova su pitanja manje snishodljiva od zastupnika vladajuće stranke, ali i značajno suzdržanija od onih koje postavljaju oporbeni političari.

No, vratimo se potonjima. Oni kao da se dramaturški slijepo, nažalost ne i politički slijepo, drže one Lenjinove o buržoaskom parlamentu kao pozornici koju treba koristiti. Njihovi bi se nastupi ugrubo mogli podijeliti na dva tipa. Za prvim, ponešto ambicioznijim, posežu oni koji se nadaju pobjedi u retoričkom obračunu s premijerom. Njihovi pitanji i iskazi se zasnivaju na unaprijed pripremljenim pošalicama ili efektnim frazama. Kao na primjer kada Zlatko Hasanbegović koristi prefikse para- ili kvazi- kako bi prokazao političke rivale. Mnogi među njima računaju na eskalaciju i skupljanje opomena koje izriče predsjednik Sabora. Te opomene shvaćaju kao neku vrstu mjerne jedinice političkog kapitala i uspostavljanje bliskosti s narodom koji bi, da je slučajno tu, također vladajućima autentično sasuo sve u lice. Tom su pristupu najbliži zastupnici Mosta. Drugim tipom služe se zastupnici parlamentarne ljevice i centra i on se uglavnom svodi na nekakvu kombinaciju moralne prodike i štreberske “fokusiranosti”. Nadići ga povremeno uspijevaju jedino Sandra Benčić iz stranke Možemo! i Katarina Peović iz Radničke fronte. Prva uvjerljivom i efektnom kritikom konkretnih politika vladajućih, a druga naglašavanjem i ponavljanjem realnih problema radnika koji u politici i medijskoj gunguli gotovo nikad ne dobivaju status političkog pitanja.

Odavno podijeljene uloge, pripremljeni scenariji i jasna žanrovska pravila sugeriraju da je praćenje aktualnog prijepodneva dosadno i da predstavlja gubitak vremena. I to je točno. Ali ipak se daju primijetiti neki indikativni momenti, prije svega u načinu na koji zastupnici u pripremi pitanja zamišljaju da politika funkcionira i kako se ideološke pozicije oblikuju. I pritom ne mislimo na one evidentne koje su dio folklora: ovima sve diktira nacionalizam, a ovima anti-korupcija. Radi se zapravo o ideološkim kratkim spojevima kojih sami zastupnici nisu svjesni i koji otkrivaju cijelu lepezu proturječja u ionako slabo definiranim i teško održivim političkim programima.

Vrlo slikovitom primjeru mogli smo svjedočiti i na jučerašnjem aktualnom prijepodnevu. Za njega je zaslužan Ivan Penava, čelni čovjek Domovinskog pokreta i gradonačelnik Vukovara. Tema njegova izlaganja bili su prvi rezultati Popisa stanovništva. To mu je i inače područje “ekspertize” jer se primarno u svojoj političkoj karijeri bavi pitanjem broja Srba u Vukovara. Ovaj put Penava nije ulazio u etnički sastav stanovništva već je ustvrdio da je u pitanju katastrofa. Dakle, ništa pretjerano sporno. No, problem izbija u Penavinom pitanju/sugestiji koji odudara od političkog profila koji nam on, a i ostatak desnice desnije od HDZ-a, nudi već godinama: autentično zastupanje interesa hrvatskog naroda protiv “briselskog HDZ-a”. Penava je, naime, upitao Plenkovića kad će raspustiti nesposobnu vladu i okupiti vladu stručnjaka i tako, pazi sad, vratiti ljudima vjeru u politiku.

Za političara kojem analitičari bez previše oklijevanja pripisuju etiketu populista i koji vjeruje da je u dosluhu s narodom, prilično je neobično da sugerira ekspertnu vladu. Međutim, nije ta kombinacija isuviše neobična, koliko god na prvu bila proturječna. Primjere takozvanog tehnopopulizma možemo pronaći i na svjetskoj i na domaćoj političkoj sceni. Ono što pak potpuno ispada van ionako labavo postavljenih ideoloških okvira jest procjena da bi vlada sastavljena od stručnjaka ljudima vratila vjeru u politiku. Penava vjerojatno tu cilja na vjeru u bavljenje politikom bez korupcije što navodno ide zajedno sa strukom, ali teško je zamisliti kako bi to “stručna vladavina” vratila ljudima vjeru u politiku. Naprotiv, sasvim bi ih udaljila iz politike i od demokratskog odlučivanja.

Sama Penavina proturječja ovdje nisu pretjerano bitna. Ona samo pokazuju da najgorljiviji predstavnici interesa hrvatskog naroda nemaju baš puno povjerenja u taj narod kad je o politici i vladanju riječ. Slična proturječja možemo pronaći na cijelom parlamentarnom spektru. I ona nisu dokaz nužne potkapacitiranosti političkih aktera već ograničenosti političkog prostora. Ako se ekonomske politike ne mogu dovoditi u pitanje jer su propisane samim članstvom u EU i dubokim mislima neovisnih ekonomskih analitičara i ako se politika ne odvija kroz sukobe kolektivnih interesa, kao što je primjerice onaj između rada i kapitala, onda se politička atraktivnost i mobilizacija iscrpljuju kroz dva ispušna ventila i formule za bolji svijet: što bjesomučnije reakcionarstvo i što gorljiviji moralistički anti-korupcionizam. Pandemija je u prvi plan stavila trenutno nekakva druga pitanja, ali i ona se prelamaju preko ove dvije optike. A prelamaju se jer su svi ostali putevi zatvoreni.

Buržoaski parlament ostaje pozornica. Scenografija je nešto drukčija nego u Lenjinovo vrijeme i dosta toga se promijenilo u produkciji i dramaturgiji, probijani su “četvrti zidovi” i iskušane razne koreografije, ali pozadinski redatelj u obliku kapitala i dalje je isti.