Kritičari sad već gotovo desetljetnu povijest Mosta interpretiraju na dva načina: ili su izdali ishodišnu antikorupcijsku poziciju ili je desni populizam bio otpočetka upisan u njihov DNK. Mislav Žitko u rekapitulaciji njihova političkog djelovanja pokazuje da ništa nije bilo unaprijed zadano niti kasnije izdano. Kao što epizode od infantilnog moraliziranja do zloćudne proračunatosti pokazuju, nema ničega nužno međusobno isključivog u tim pozicijama.
William Faulkner je svojedobno, odgovarajući na novinarsko pitanje, ustvrdio da pisati o američkom jugu nije teško jer je potrebno samo opisati stvarnost kakva ona jest pa, zatim, postepeno sužavati taj opis dok ne dođemo do koliko-toliko vjerodostojne pripovijesti. Nažalost, Faulknerovom metodom se ne može ispričati priča o Mostu – najprije političkoj platformi, a zatim stranci – uglavnom zato što povijest te organizacije koja se pojavljuje u rasponu od infantilnog moraliziranja do zloćudne proračunatosti jedva da pamti jedan događaj, epizodu ili potez koji ne izaziva nevjericu, susramlje ili osupnutost.
Istina je da nenapisana povijest trećih opcija – a to su one koje za sebe drže da predstavljaju alternativu političkom duopolu HDZ-a i SDP-a, ili u ambicioznijoj inačici ukazuju na dotrajalost podjele na ljevicu i desnicu – ima nezanemarivi udio oriđinala i redikula, ražalovanih liječnika i sveučilišnih profesora bez talenta za politiku, uglavnom zalutalih estradnjaka i sportaša, i sličnih pojava. Općenito, povijest trećih opcija od početka je bila više sumorna nego sretna, no i unutar tog odabranog društva Most ima posebno mjesto. Nijedna treća opcija naime nije ponudila (a jednim dijelom i sprovela) toliko uvrnutih i besmislenih “rješenja”, nijedna nije bila lišena bilo kakvih principa, a istovremeno nezajažljiva u moralizirajućoj antipolitici i nijedna nije dala takav doprinos ekonomskoj nejednakosti. Da netko ne pomisli kako je riječ o pretjerivanju, vrijedi se ukratko prisjetiti povijesti Mosta ili barem najznačajnih epizoda te povijesti od osnutka 2012. godine.
Epizoda Orešković
Veoma brzo nakon osnutka, u svibnju 2013. godine, Most osvaja vlast u Metkoviću, na izborima koje je obilježila rekordna izlaznost i politički kraj lokalnog mešetara Stipe Gabrića – Jamba. Preuzimajući vlast na gradskoj razini Božo Petrov i njegovi suradnici žustro kreću s franjevačkom politikom štednje. Štedi se na svemu, naknade gradskim vijećnicima padaju na jednu kunu mjesečno, potrošnja uredskog pribora u gradskim službama praktički je prepolovljena, javnost očekuje ekonomsku renesansu Metkovića i okolice. Renesansa se ipak nije dogodila, dapače HDZ će se uskoro vratiti na vlast u Metkoviću, ali to više nije važno jer mladi i obrazovani Mostovci već igraju na nacionalnoj razini. U snažnoj medijskoj promociji Most nastupa kao platforma koja okuplja uspješne predstavnike lokalnih vlasti u Hrvatskoj, odlučnih da sprovedu reforme. Tijekom predizborne kampanje za Osmi saziv Hrvatskog sabora riječ reforma postaje središnji dio Mostovog političkog vokabulara. Reforma čega?
Naravno, javne uprave, pravosuđa i poreznog sustava. U prvoj verziji, reforme se imaju dogoditi uz pomoć svih onih koji nisu HDZ ili SDP, a žele provesti reforme. Neki komentatori naslućuju da je Most tabula rasa koja samo ponavlja načelni stav protiv korupcije, a za reforme. No to više nije važno jer te 2015. godine Most dobiva 13,64% glasova i 19 zastupničkih mjesta. S novim uspjesima roje se i nove ideje. U drugoj verziji, nakon objave izbornih rezultata, reforme se imaju dogoditi sa svakom opcijom koja se obveže da će provoditi – refome. Možda se nikada neće saznati tko se prvi domislio ideje velike koalicije HDZ-a na čelu s Karamarkom, SDP-a na čelu s Milanovićem i Mosta na čelu s idejom dobrobiti Hrvatske i svih njenih građana, ali pregovori su u jednom od nezaboravnih trenutaka reality televizije vođeni uživo u nekoj dvorani hotela Esplanade.
I tako su se našli predstavnici Mosta, Domoljubne koalicije i koalicije Hrvatska raste kako bi dogovorili raspodjelu zajedničke vlasti i nestranačkog premijera oko kojeg će se svi složiti. Poslužena im je kava, mineralna voda i jabuka na tanjuriću. Poznato je da osvježavajuće voće dobro djeluje na formiranje vlade narodnog jedinstva. Dogovor ipak nije bio postignut, no to više nije bilo važno jer su Mostovci zaključili da je u mukotrpne reforme najbolje krenuti s HDZ-om, a na mjesto premijera je doveden financijski direktor farmaceutske kompanije Teva Tihomir Orešković. Konačno stručnjak na čelu vlade, rekao je u jednom intervjuu Božo Petrov. Orešković nije baš najbolje poznavao ni jezik ni političku situaciju ni društvene odnose zemlje kojoj je trebao postati premijer. Međutim, ovdje nije bitan taj politički epizodist, koliko potpuna fascinacija figurom nestračkog stručnjaka s dugogodišnjim iskustvom rada u privatnom sektoru. Ovdje bi se možda trebalo nešto reći o mehanizmima tvorbe te fascinacije kod trećih opcija koje, bez izgrađenog stranačkog aparata i s poludovršenih ideoloških pozicija, hrle u zagrljaj domoljubnog menadžera, nadajući se da će transfer upravljačke mađije iz privatnog u javni sektor polučiti i neki vid političke samospoznaje (naravno, onkraj dotrajale podjele na lijevo i desno). Nažalost, za to nema vremena jer je trajanje Oreškovićeve vlade bilo toliko kratko i besadržajno da su najpamtljiviji događaji bili i ostali vezani uz djelovanje Ministarstva kulture pod palicom Zlatana Hasanbegovića.
Narod umjesto nezavisnih stručnjaka
Nakon manje od stopedeset dana Oreškovićevoj je vladi izglasano nepovjerenje, raspisani su novi izbori nakon kojih je Most, ostavljajući po strani lajtmotive iz prethodnog života u vidu kritike političke elite i hitnog provođenja reformi, produžio političku suradnju s HDZ-om. Točno je da Most u vladi Andreja Plenkovića nije ostao dugo, ali je ostao dovoljno dugo da promatra formiranje nepostojeće grupe Borg i prihvati donošenje zakona o Agrokoru, čime je stvoren pravni okvir za najveći transfer imovine još od vremena privatizacije devedesetih godina. Nitko, u stvari, ne zna što je Most radio ili mislio da treba raditi u tim ranim mjesecima 2017. kada se odvijao prijenos imovine Agrokora u ruke ruskih banaka i američkih fondova specializiranih za preuzimanje rizičnih kompanija, no anegdota o Boži Petrovu koji na sastancima vladine radne skupine čita šalabahter što mu ga je neki “nezavisni stručnjak” slao putem SMS poruka, zločesto navedena u promotivnoj knjižici Martine Dalić, otprilike dočarava razmjere dezorijentiranosti Mosta kao dijela izvršne vlasti.
Nakon raskida s HDZ-om i povratka u oporbu, priča o Mostu postaje, ovaj put sasvim otvoreno, priča o žilavosti političkog preživljavanja sitnih spletkara. Dani pregovaračkih ultimatuma razvučenih na tjedne i mjesece, prizvanja velikih reformi i narodnog jedinstva, sve je to moralo ustuknuti pred činjenicom da se stranka u zadnja dva izborna ciklusa opasno približava granici postavljenoj izbornim pragom, a početni politički kapital i zanimljivost novih lica potrošeni su negdje između Oreškovića i Agrokora. Povlađivanje teorijama protiv cijepljenja u kontekstu tekuće pandemije, skupljanje sljedbenika i simpatizera po cijenu preopterećenih bolnica i preranih smrti postupci su, s moralnog gledišta, vrijedni prijezira. No, gledano kroz prizmu političke tehnologije, što drugo preostaje stranci koja je svoju antiestablišmentsku poziciju prosula u duboko disfunkcionalnoj participaciji u izvršnoj vlasti, dok su je unutarstranački sukobi ostavili desetkovanom u pogledu kadrova?
Ostavljajući po strani sitnopolitičku događajnost koju Most u nuždi mora proizvoditi, dvije se značajne točke pojavljuju kao posljedice iz djelovanja Mosta u posljednjoj fazi. Prvo, opozicija između tehnokratskog habitusa i populizma nije tako čvrsta kako nas uobičajene definicije uvjeravaju. Most je ušao u polje stranačke politike kroz predstavu o mladim i obrazovanim ljudima koji izmiču tlo pod nogama umreženom lokalnom šerifu. Taj je oblik samopredstavljanja zatim dobio još zaoštrenija obilježja u tehnokratskom diskursu o strukturnim reformama, poslu koji treba biti povjeren nezavisnim stručnjacima. Međutim, drugu odrednicu Mostu čini retorika protiv korupcije i predstavljanje u terminima antikorupcijske stranke što vodi do stare, dobro poznate opreke između korumpirane političke elite i običnog naroda kojega guše kraci korupcijske hobotnice.
Tehnopopulizam
Antikorupcijski diskurs veoma često služi političkim strankama kao sredstvo maskiranja nedomišljenosti ili nepostojanja političkog programa i identiteta, te donosi, u samoj konstrukciji, populistički element barem utoliko što računa na figuru unesrećenog naroda kojemu nedostaju istinski čuvari njegovih interesa i barem pokoji istinski festival demokracije. U političkim obrascima koje su uspješno eksploatirali političari poput Trumpa ili Berlusconija, Chris Bickerton vidi novi politički žanr kojeg naziva tehnopopulizam. Za tehnopopulizam je karakteristično isprepletanje neposrednog obraćanja narodu, govora u ime naroda i njegovih interesa s menadžerskim shvaćanjem politike.
Ako je kod političara Berlusconijevog profila tehnopopulizam rezultat sjedinjenosti njegovog korporativnog zaleđa i pristupa biračima neovisnog o ograničenjima stranačkog aparata, suživot tehnokratskih i populističkih elemenata kod Mosta dolazi kao rezultat različitih modaliteta samopredstavljanja na vlasti i u oporbi, te pokušaju nošenja s učincima velikog obrtaja političkih dužnosnika, odnosno stranačkih i nestranačkih lica. Ne treba zaboraviti da je referendumska inicijativa usmjerena protiv pandemijskih mjera djelo nove grupe mostovskih političara dovedenih nakon posljednjeg egzodusa članova 2020. godine. Mostov pomaljajući tehnopopulizam, ako se može govoriti u tim terminima, više nego bilo što drugo, rezultat je političkog oportunizma proizašlog iz potrebe da se makar i proturječno pokrpaju rupe dosadašnjeg političkog kretanja stranke. Postepeni ulazak populističkih elemenata na ono što je još do prije par godina bio gotovo besprijekoran teren tehnokratskog poimanja politike u okvirima nacionalne države zasigurno nije izraz snage, nego posrtanja i tumaranja, te vještačkog uvođenja novih političkih gojenaca.
Druga se točka tiče samog karaktera referendumske incijative protiv pandemijskih mjera. Iako su nova lica Mosta – bračni par Raspudić i Marin Miletić – požurile u karakterizaciji referendumske incijative kao pokušaja osnaživanja demokracije, štoviše direktne demokracije, radi se o manevru koji u potpunosti ostaje u funkciji stranačke demokracije. Dapače, već se sada može ustvrditi kako će jedini stvarni učinak biti unutrašnji, u smislu učvršćivanja pozicije “nezavisnih” članova Mosta, što već srednjoročno može otvoriti put ka formalnom preuzimanju stranke. Daleko od toga da će referendumska inicijativa imati ikakav trajan utjecaj na procedure “upravljanja pandemijom”, njezin se stvarni učinak treba tražiti u samoj stranci, dakle u načinu na koji će percipirani uspjeh ili neuspjeh inicijative pozicionirati stara i nova lica u unutrašnjoj borbi za stranačko nasljeđe ili barem ono što je od njega ostalo nakon svih rundi turobne povijesti Mosta.