Koalicijski pregovori u Njemačkoj trebali bi početkom narednog mjeseca, ako ne bude prevelikih iznenađenja, rezultirati novom vladom. U pregovorima, kao što je poznato, sudjeluju relativni izborni pobjednici socijaldemokrati (SPD) te liberali (FDP) i Zeleni. Kao što smo već ovdje pisali, najindikativniji izbor u sastavu vlade bit će onaj ministra financija. I dalje je favorit Christian Lindner iz FDP-a kojeg odlikuju izrazito konzervativni fiskalni nazori i ekscesivna vjera u slobodno tržište. Međutim, bilo bi krajnje naivno pomisliti da će njemačka ekonomska politika ovisiti isključivo o koalicijskim pregovorima i kalkulantskim trgovinama političkih partnera.
Nedavno je na izrazito zanimljivom portalu Phenomenal World koji se dužim i kraćim člancima bavi pitanjima političke ekonomije, mahom iz, uvjetno rečeno, lijevo-kejnzijanske perspektive uz lijeva i desna odstupanja, objavljena analiza uloge njemačkog kapitala u tim pregovorima. Ili preciznije, najmoćnije tamošnje uloge poslodavaca koja, između ostalih, okuplja i izvoznike iz automobilske, kemijske i elektroničke industrije – Federacije njemačkih industrija (BDI). Naravno, BDI ne sudjeluje izravno u pregovorima, ali njihovi javno obznanjeni stavovi ih sigurno oblikuju, kao što će oblikovati i naknadne politike vlade. Ti se stavovi u značajnoj mjeri preklapaju sa stavovima Bidenove administracije i svjedoče relativno prigušenom zaokretu u javnom oblikovanju ekonomskih politika.
O čemu se konkretno radi? Za početak, BDI je prilično sklona europskoj perspektivi. Ne zbog nekog apstraktnog poštivanja “europskih vrijednosti” već zato što smatra da je Njemačka preslaba da samostalno konkurira najsnažnijim svjetskim silama i da joj je potrebna europska pomoć u tom nastojanju. Iz te perspektive proizlazi i stav o šteti koju bi povratak na predpandemijska fiskalna pravila unutar Europske unije izazvao. Nisu se pritom libili kritizirati ni FDP ni Kršćansko-demokratsku uniju (CDU) koji su u raznim inačicama zahtijevali taj povratak. U Federaciji smatraju da bi pravila trebala ostati fleksibilna i da bi povratak na ograničenje javnog duga na razinu od 60% BDP-a imao negativne ekonomske učinke. Smatraju da bi se spuštanje na tu razinu moglo izvesti ili snažnijim oporezivanjem ili slabijom državom potrošnjom, a obje bi varijante ograničile potražnju i zaustavile oporavak.
Nadalje, najmoćniji njemački kapitalisti podržavaju povećanje investicija u istraživanja i razvoj, a u zajedničkoj izjavi sa snažnim sindikatom IG Metall zatražili su izradu desetogodišnjeg plana investiranja u modernizaciju njemačke infrastrukture koja bi trebala osigurati uspješnu okolišnu i digitalnu tranziciju. Naime, industrijalci su itekako zabrinuti zbog njemačkog zaostajanja za konkurencijom kad su u pitanju digitalne tehnologije i pozivaju na izdašnija javna ulaganja u tom sektoru kako bi izvoznici postali konkurentniji. Dakako, glavnu konkurentsku opasnost vide u Kini i rastu njenih kapaciteta u proizvodnji visoko-tehnoloških proizvoda. Pritom valja naglasiti da smatraju kako iza financiranja tih investicija nikako ne bi trebalo stajati snažnije oporezivanje (zalažu se i za dodatno sniženje poreza na kapitalnu dobit), već fleksibilnije zaduživanje. Tu se, na primjer, ne slažu s njemačkom srednjom i sitnom buržoazijom. Oni se, za razliku od velikih kompanija koje se zadužuju na međunarodnim financijskim tržištima, zadužuju i dalje pretežno kod njemačkih banaka. I boje se da bi rast javnog duga utjecao i na rast kamata koje plaćaju.
Dakle, premda se opiru štednji, njemački industrijalci nisu zainteresirani za redistribuciju; zainteresirani su za stabilnost potražnje, ali ne i za povećanje plaća; europsku perspektivu smatraju nužnom, ali su gluhi za bilo kakvu varijantu eliminacije duga najzaduženijih članica. Uza sve razlike koje se tiču specifičnih zahtjeva i izazova, njihov pristup, kao što smo već naglasili, itekako sliči onom Bidenove administracije: otarasili su se libertarijanske retorike o zloj državi i blagotvornom tržištu i preuzeli retoriku poslovne pragmatike nezavisno od ideološke prtljage. No, na tom putu ih zanima samo širi poslovni interes koji ne uključuje i onaj koji bismo žargonski nazvali socijalnim: više plaće, kvalitetniji poslovi i društvena sigurnost. Naravno, promjena pristupa otvara više prostora za pritisak odozdo ako kapaciteta uopće ima. A zasad možemo iznova naučiti osnovnu lekciju: podjela država/tržište ne poklapa se s podjelom ljevica/desnica.