Nepuna četiri mjeseca nakon kolapsa Lehman Brothersa koji se često uzima za “službeni” početak financijske krize 2008. godine, njemačka Kršćansko-demokratska unija (CDU) pod vodstvom Angele Merkel održala je kongres u Stuttgartu. Taj početak prosinca dočekan je u kontekstu prilično pluralnijih političkih i ekonomskih rasprava u odnosu na period koji je prethodio ljetu te 2008. godine. Keynes se ponovo pojavio u središtu pozornosti, a i knjiga Karla Marxa je nestajalo iz zaliha knjižara. No, Angela Merkel je odlučila “prekinuti” tu raspravu, između ostalog, inspirirana i samim mjestom održavanja kongresa.
Članstvu stranke, a posredno i njemačkoj i svjetskoj javnosti, ponudila je naizgled jednostavnu ekonomsku mudrost kojom barata svaka švapska domaćica: “Kad smo već ovdje u Stuttgartu, u Baden-Würtembergu, možemo pitati za mišljenje švapsku domaćicu. Ona bi nam odgovorila djelićem mudrosti koji je kratak koliko i točan: ‘dugoročno, ne može se živjeti iznad svojih mogućnosti.'” Prevedeno u jezik ekonomskih politika – jedini racionalni odgovor na krizu je proračunska štednja. Nakon te izjave sve je bilo jasno. Ne zato što svi vjeruju tradicionalnim mudrostima švapske domaćice već zato što je Njemačka ekonomski najsnažnija europska zemlja. Ta se snaga vidjela u narednoj dekadi, pogotovo oličena u vidu ministra financija Wolfganga Schäublea i njegovog “hendlanja” grčke krize i demokratski izabrane vlasti koja je inicijalno željela krenuti ponešto drukčijim putem.
Trinaest godina kasnije živimo u novom kriznom kontekstu i čeka se novo razrješenje smjera. Angela Merkel više ne odlučuje, ali tek se treba saznati tko će ključnu odluku donijeti. Naime, započeli su pregovori o formiranju koalicije koja bi trebala voditi Njemačku naredne četiri godine, a u njima sudjeluju nedavni izborni pobjednici socijaldemokrati (SPD) te potencijalni koalicijki partneri liberali (FDP) i Zeleni. Postoji, dakako, cijela lepeza ključnih pozicija koja se treba ispregovarati, ali jedno se itekako ističe. A to je mjesto ministra financija. U prethodnoj vladi Angele Merkel tu je poziciju držao Olaf Scholz iz SPD-a, budući kancelar. Dakle, ministar će postati netko iz redova koalicijskih partnera. A izbor predstavlja značajnu razliku.
U igri su dva imena: Christian Lindner, predsjednik FDP-a i Robert Habeck, čelnik Zelenih. Te se stranke slažu u značajnom broju pitanja i predstavljaju, kako su pokazali rezultati izbora, mlađim biračima nadu za modernizaciju zemlje. Razlika je u metodama modernizacije, prvenstveno infrastrukture. Lindner je klasični zastupnik tržišnog fundamentalizma i tržišne mehanizme smatra ključem za rješavanje svih problema, uključujući i one ekološke: malo tehnološkog optimizma Silicijske doline, malo nepokolebljive vjere u odnose ponude i potražnje. Uz važnu promjenu u odnosu na fiskalni konzervativizam Schäublea i njegovih pulena koji su mu svojedobno na odlasku iz ministarstva tijelima u znak pozdrava i zahvalnosti “ocrtali” famoznu “crnu nulu”, tamošnji simbol uravnoteženog proračuna. Oni su ipak brinuli – ili je Merkel brinula umjesto njih – o održivosti Europske unije. Lindnera nije previše briga za takve vantržišne kriterije: tko ne može izdržati, otpada.
Zeleni pak smatraju da povijesni, ekonomski i ekološki trenutak zahtijeva značajnija javna ulaganja i da prepuštanje sudbine tržištu nije najpametnije rješenje. Također, puno su skloniji ideji Europe. Investicije u infrastrukturnu otpornost koje su proteklih desetljeća u Njemačkoj bile na rekordno niskim razinama i prijelaz na dekarboniziranu ekonomiju iziskuju znatna sredstva. Bilo kakva striktna proračunska ograničenja bi naprosto značila i odustajanje od dugoročne stabilnosti. Dakle, posrijedi su bitne razlike i izbor ministra financija bi mogao odrediti budućnost ne samo Njemačke nego i cijele Europe. Ovaj put vjerojatno nećemo imati živopisnu figuru u ulozi jamca argumentacije kao što je to bila švapska domaćica, ali sve se otprilike vrti između tech broa na električnom skuteru i školarke redovite na Fridays for Future ekološkim protestima.
Konačni rasplet pregovora ovisi o nizu faktora, kompenzacija i ustupaka. Krije li se možda odgovor u samom bivšem ministru, a budućem kancelaru Scholzu? Njegovi “fiskalni refleksi”, pogotovo u pandemiji, ali i prije, pokazivali su da nije toliko opterećen uravnoteženim proračunom i da u kriznim situacijama može reagirati ovisno o zahtjevima situacije, a ne prema udžbeničkim definicijama stabilnosti. No, teško da se mogu ti “fiskalni refleksi” odrediti kao presudan odmak od dobro poznate njemačke politike. Naime, nakon što je postavljen na čelo ministarstva 2018. godine francuskom je novinaru koji se nadao većem doprinosu Njemačke “europskoj solidarnosti” lakonski odbrusio: “Njemački ministar financija je njemački ministar financija.” Možda se Scholzov stav promijenio nakon pandemije, ali to je malo izgledno.
Ono što je izgledno jest da izbor Lindnera za cijelu Europu vjerojatno znači još jednu rundu štednje čije će posljedice biti gore od onih prije deset godina. Naime, zbog pandemije je proračunska zaduženost prilično narasla i “povratak” na mastriške gabarite od 60% BDP-a što se tiče dopuštene razine duga, za mnoge bi države značilo socijalnu katastrofu. Riječima Adama Toozea, fiskalni konzervativac na čelu njemačkog ministarstva financija predstavlja sistemski rizik za Europu.