Jednu od ključnih rečenica za uspostavu hrvatske nacionalne kulture u devedesetima napisao je književni teoretičar Stanko Lasić. A ona je glasila: “Srpska književnost je u mojim preokupacijama dobila status bugarske književnosti.” Ta je promjena preferenci bila povod za polemiku s Igorom Mandićem na stranicama Vijenca, a i poticaj Borisu Budenu za razornu kritike hrvatske intelektualne malograđanštine u eseju “Immanuel Kant i milijun Toyota”, objavljenom u “Barikadama”. Nakladnik “Barikada”, Arkzin, pokrenuo je i ediciju naslova iz srpske književnosti koju je je prikladno nazvao Bulgarica i tako dao najbolji komentar na nacionalna pregnuća profesora Lasića.
Kratki podsjetnik na zabavnu dimenziju devedesetih ovdje služi da ilustriramo status Bugarske, Bugara i bugarske kulture u Hrvatskoj tada, a i sada. Oni su služili kao mjerna jedinica za nezainteresiranost. Toliko nas ne zanima što se tamo događa da njima mjerimo koliko nas ne zanima što se događa u Srbiji – arhineprijatelju. Uz, naravno, prisutan i orijentalistički prizvuk: ništa nas istočnije od Dunava zapravo ne zanima, mi smo dio Europe, dio civiliziranog Zapada. Jedini momenti u kojima Bugari zasluže nešto izdašniju pažnju jesu oni nakon što nas ždrijeb spoji u kvalifikacijama za neko nogometno prvenstvo. Van toga sve je egzotika.
U takvom kontekstu vijest o valu nacionalno motiviranih napada na Bugare zvuči krajnje bizarno. Pogotovo kad pročitamo opise tih napada. Tako je navodno zagrebački taksist “starijoj gospođi” bugarskog porijekla koja je malo jače zalupila vratima njegova automobila poručio: “Vi, Bugari sa svojom prljavom politikom prema Makedoniji, dolazite živjeti u našu lijepu Hrvatsku.” Ništa manje osoran nije bio ni neimenovani prodavač na tržnici koji je počeo vrijeđati i gađati predmetima muškarca bugarske nacionalnosti jer “Bugarska ucjenjuje nesretnu Makedoniju”. Treći navodni slučaj je uključivao i djecu: sinu jedne bugarske državljanke je bio zabranjen pristup jednom zagrebačkom vrtiće. Prva dva slučaja, koji svojom uvjerljivošću kaskaju i za najbizarnijim sekvencama iz serije “Krv nije voda”, rješava policija, a treći je navodno riješen intervencijom bugarskog veleposlanstva.
A za njih smo saznali na stranicama Jutarnjeg lista u koordiniranoj akciji s premijerom Andrejem Plenkovićem i bugarskim veleposlanstvom. Odmah nam je ponuđeno i objašnjenje te neobične pojave: ovi nasilni ispadi su rezultat huškačke retorike predsjednika Zoran Milanovića protiv Bugarske i Bugara. Milanović je zaista nedavno, i to s pravom, kritizirao odnos službene Sofije prema Sjevernoj Makedoniji. Ovdje smo već opsežno pisali povijesnoj i političkoj pozadini bugarskog spočitavanja postojanja makedonske nacije u procesu pristupnih predgovora Sjeverne Makedonije za ulazak u Europsku uniju. Svrstavanje na makedonsku stranu u ovom sukobu nije nimalo kontroverzno – naprotiv. Ali ni faktor buđenja nacionalne mržnje prema Bugarima koji i dalje uživaju lasićevski status.
I Bugari i Makedonci su postali samo kolateralne žrtve kontinuiranog rata između Plenkovića i Milanovića. No, Bugari i Makedonci će ubrzo nestati iz naše političke svakodnevice, ali ostat će trajne posljedice ovog Plenkovićeva poteza. On je, naime, njime abolirao cijelu gradonačelničku kampanju Miroslava Škore koja se zasnivala upravo na huškanju. I ne samo kampanju, abolirao je do određene mjere sve one huškačke kampanje u Hrvatskoj usmjerene prema različitim društvenim manjinama, prije svega Srbima. Jer ovakvim neuvjerljivim optužbama za huškanje snižava se politička vrijednost svih ostalih optužbi: sve one postaju hir nekoga tko se želi domoći političkih poena. Trebalo nam je, dakle, gotovo 30 godina da dođemo do političke istine slavne Lasićeve sentence: huškanje prema Srbima je u mojim preokupacijama dobilo status huškanja prema Bugarima.