Prije nekoliko dana izašli su podaci Eurostata o tome koliko često poslodavci kontaktiraju svoje zaposlenike u slobodno vrijeme. Na razini EU nešto manje od 40% zaposlenih osoba u posljednja dva mjeseca doživjelo je da ih je poslodavac kontaktirao u slobodno vrijeme – 17% svih zaposlenih izjavilo je da ih je poslodavac u posljednja dva mjeseca kontaktirao više puta u slobodno vrijeme, a još 22% da ih je poslodavac kontaktirao povremeno. Oko 10% radnika doživjelo je da ih je poslodavac kontaktirao u slobodno vrijeme i pritom tražio obavljanje posla prije idućeg radnog dana – nešto više muškaraca (12%) nego žena (8%).
Prema podacima za 2019. godinu, djelatnosti u kojima su poslodavci najčešće kontaktirali radnike sa zahtjevom da obave posao prije idućeg radnog dana bile su poslovanje nekretninama (18%), informacije i komunikacije (15%) te stručne, znanstvene i tehničke djelatnosti (14%) i administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti (također 14%). U pogledu zanimanja, menadžeri su daleko najčešće kontaktirani u slobodno vrijeme uz zahtjev da obave posao prije idućeg radnog dana (28%), a nakon njih slijede stručnjaci (16%).
Rodna razlika postoji u svim djelatnostima (muškarce se češće kontaktira u slobodno vrijeme), ali u nekima je izraženija. Rodna razlika je najveća u djelatnosti umjetnosti, zabave i rekreacije (17% muškaraca i 9% žena) i u financijskim djelatnostima i djelatnostima osiguranja (15% muškaraca, 7% žena). U pogledu zanimanja, rodna razlika je najveća među menadžerima/icama (30% muškaraca i 22% žena), kao i među tehničarima/tehničarkama i stručnim suradnicima (15% muškaraca i 9% žena). Kategorija jednostavnih zanimanja je jedina u kojoj ne postoji rodna razlika – poslodavci su u slobodno vrijeme kontaktirali oko 3% ženskih i isto toliko muških radnika.
Iz sad već brojnih istraživanja i literature je poznato da s obzirom da žene preuzimaju većinu brige o djeci, muškarci u prosjeku češće rade prekovremene sate, pa ta varijabla sigurno objašnjava velik dio rodnih razlika, ali podaci Eurostata nažalost nisu dovoljno detaljni. Također, nije poznato postoji li razlika između zaposlenika koji dolaze raditi u ured i onih koji rade od kuće u pogledu toga koliko ih često poslodavac kontaktira u slobodno vrijeme. Podsjetimo, sindikati predstavljeni Europskom sindikalnom konfederacijom (ETUC) pozvali su poslodavce da poštuju “pravo na nedostupnost” (eng. the right to disconnect), odnosno pravo na privatnost i slobodno vrijeme. ETUC je 2002. godine postigao sporazum s poslodavcima o regulaciji rada na daljinu kako bi pomogao radnicima koji rade od kuće da postignu veću autonomiju u dogovoru oko uvjeta rada i pomire poslovni i privatni život, a Francuska, Italija i Španjolska su nakon toga uvele koncept prava na nedostupnost u svoja nacionalna zakonodavstva.
Prema posljednjem Istraživanju uvjeta rada u EU (EU Working Conditions Survey), ljudi koji redovito rade od kuće u usporedbi s onima koji rade u prostorijama svojih poslodavaca imaju šest puta veću šansu da rade tijekom svog slobodnog vremena, veće šanse da rade prekovremeno i puno češće prijavljuju psihičke smetnje vezane uz posao. Povećana razina poslovnog stresa u tim situacijama posljedica je metoda nadzora nad radnicima na daljinu, zahtjeva za konstantnom dostupnošću i zamagljenih granica između poslovnog i privatnog života.