Poštanski radnici iz svih krajeva Hrvatske skupili su se prošle nedjelje na prosvjedu u Zagrebu kako bi upozorili da iza sramotne usluge stoje daleko sramotniji radni uvjeti. Svi su odreda naglasili da za poslovično kašnjenje i vraćanje pošiljki nisu krivi oni, nego iznimno loše upravljanje i loši radni uvjeti. A zašto i drugi građani nisu bili na prosvjedu uz poštare? Eno ih u kafiću, pričaju loše viceve o Hrvatskoj pošti.
“Nekad ponos, danas sramota”, poručivao je jedan od transparenata koje su radnici i radnice Hrvatske pošte u nedjelju 8. prosinca protestno prenijeli od Radničkog doma do glavne poslovnice pošte u Branimirovoj ulici u Zagrebu, na prosvjedu koji je organizirao Radnički sindikat Hrvatske Tiger. Oko konstatacije da je usluga Hrvatske pošte već dugo neefikasna, nepouzdana i svedena na solidnu blamažu i vic, složit će se vjerojatno većina čitateljstva. Ne mogu si pomoći da ne zamislim da se upravo takvoj usluzi potajno smijao i PR tim koji je smislio lajne za aktualnu promociju “brze, brze dostave” paketa. “Dalmacija u mom roku”, “Paket stiže dunjo moja”, “Se je kako rabi kad je paket tu”, “Sutra za zagorske brege”, kaže najnovija reklama na webu pošte. Ne znamo jesu li popularne pjesmice uvjerile Istrijane, Slavonce, Dalmatince i Zagorce da će paketi (za razliku od svega ostaloga što kronično kasni u njihove sandučiće) zaista brzo, brzo stići na odredište, ali znamo da su na prosvjed došli poštanski radnici iz svih ovih krajeva Hrvatske kako bi upozorili da iza sramotne usluge stoje daleko sramotniji radni uvjeti.
Nerealna uprava i realne plaće
Da su itekako svjesni građanskog nepovjerenja i nezadovoljstva otvoreno u više su navrata priznali skoro svi govornici na prosvjedu. Toga su svjesni, između ostaloga, jer su prvi na njegovom udaru. “Sav bijes korisnika završava kod nas na šalteru. Zamislite samo kako je slušati žalbe i uvrede svaki dan, a nemate nikakve mogućnosti promijeniti nešto”, poručeno je putem prosvjednog megafona. Svi su odreda naglasili da za probleme nisu krivi oni, nego iznimno loše upravljanje i loši radni uvjeti. Radnik Dragan Gortanić iz Pazina, koji je u posljednje 42 godine radio u svim uredima središnje Istre, kazao je da bi se na šalteru sa strankom trebali uspostaviti kontakt i povjerenje jer stranka plaća unaprijed i očekuje da će to što je plaćeno biti i izvršeno: “Nas organizacija posla tjera da već u tom trenutku u glavi gajimo primisao da ćemo izigrati uspostavljeno povjerenje.”
Korisnicima se u ime radnika pošte s prosvjedne pozornice ispričao predsjednik sindikata Tiger Ivica Franić: “Radnici se trude odraditi posao što kvalitetnije i bolje, ali nemoguće je kvalitetno odraditi posao kad jedan radnik mora odraditi ono što bi trebala trojica. Posla je sve više i više na sve manje i manje kvalitetnih radnika.” Isprike je uputila i sindikalna povjerenica Ivana Nosić, koja u pošti radi od 1996. godine, pritom jasno podcrtavši da su i korisnici i radnici žrtve istog trulog upravljanja: “Izvinite što mjesecima nema tko dijeliti poštu jer je vaš poštar pao s motora. Izvinite što vaš paket nije dostavljen jer uprava nije provela nabavu auta. Izvinite što je poštar dao otkaz jer jednostavno više ne može raditi za trojicu.”
Ključne riječi poštarske radničke svakodnevice su preopterećenost i potplaćenost. “Novaca ima za sve, osim za plaće”, pisalo je na je još jednom od prosvjedničkih transparenata. Iako uprava pošte stalno govori o povećanjima, prosvjednici su upozorili da se osnovne neto plaće radnika i dalje kreću oko 850 eura i da je sva ta navodna povećanja davno pojela inflacija. “Uza sva navodno brutalna povećanja, iz godine u godinu mi smo sve siromašniji. Zadnjih petnaest godina u HP-u novca je bilo za sve osim za plaće radnika. Da je za to vrijeme plaća radnika Hrvatske pošte pratila samo rast minimalne plaće, mi danas ne bismo bili ovdje. Uz ovu bruto plaću, kad odemo u mirovinu, kopat ćemo po smeću da preživimo”, kazao je u svom govoru Franić. Istaknuo je i da su se zadnjih desetak godina srozavala i druga materijalna prava: “2013. godine smanjena je vrijednost boda s 8,5 na 8 kuna. Naknada za minuli rad smanjena je sa 0,5 na 0,4, ukinute su jubilarne nagrade, dar djeci, smanjeni su dani godišnjeg odmora, dani za dobrovoljno darivanje krvi, a dnevnica je prije 20 godina bila veća nego danas.”
U tom periodu pošta je prolazila kroz proces restrukturiranja i reorganizacije, između ostaloga kako bi se prilagodila liberalizaciji tržišta poštanskih usluga, a te su se prilagodbe lomile i nastavljaju se lomiti upravo preko radničkih džepova i ruku. Nosić je taj period opisala kao petnaestogodišnju agoniju: “Plaća, koja je nekada bila veća od prosječne plaće RH, umanjena je zbog investicija i reorganizacije uz obećanja da je to privremeno. Od tada se broj radnika smanjio za 4 tisuće, a razine plaća nisu nikada vraćene na staro.” Iz uprave tvrde da je 850 eura realna radnička plaća, kazala je Nosić, pa pozvala članove uprave da pokušaju preživjeti danas u Hrvatskoj sa 850 eura: “Radnici HP-a ne mogu riješiti stambeno pitanje. Osuđeni su na minimalnu mirovinu ako je dožive, a već sada rade preopterećeno, za dvojicu, neki i za trojicu.”
“Sram nas je što radimo u Hrvatskoj pošti”
Zbog ovakvog stanja, radnici masovno odlaze iz Hrvatske pošte. “Svi ste svjedočili otkazima. Kolege su dolazili na posao i taj tren zbog loše organizacije i preopterećenosti odlučili dati otkaze. Zadnjih par mjeseci slušam puno kolega koji kažu: kad dobijem nagradu za lojalnost u siječnju, dajem otkaz”, kazao je Franić. Ogromni odljev nezadovoljnih radnika za sobom ostavlja dodatno opterećenje na onima koji ostaju, ali i sve lošiju uslugu. Ona, konstatira i sam Franić, nikad nije bila lošija. “Mi radnici Hrvatske pošte postali smo predmet izrugivanja i ismijavanja hrvatske javnosti, zato što ne možemo odraditi posao kojeg je sve više, a kvalitetnih radnika je sve manje. Došli smo do toga da nas je sram što radimo u Hrvatskoj pošti”, kazao je.
Radnici s kojima smo porazgovarali tijekom prosvjedne šetnje – poštari, operativci na šalterima i vozači – svi ponavljaju slično. “Prije dvadesetak godina, kad sam počeo raditi, u pošti si se jedva mogao zaposliti. Danas ljudi odlaze. Loši su uvjeti rada, plaća je mala, a posla previše. Ljudi nema, rajoni se povećavaju”, govori jedan poštar, a vozač sa skoro deset godina staža u pošti sve potpisuje i dodaje da se na nisku osnovicu dobivaju dodaci, ali su ljestvica i ciljevi dosta visoki. Na dodatke i stimulacije kritike su imale i dvije šalterske operaterke, koje su upozorile da se stimulacija dobije samo ako radnik niti jedan dan u mjesecu nije bio na bolovanju, kao da preostale dane nije dao nikakav učinak. “Naš glasnogovornik kaže da su kašnjenja pošiljaka ‘pojedinačni slučajevi’ ali to nije tako. Fali radnika”, kritična je šalterska radnica prema upravi.
Sindikat je također upravi uputio oštru kritiku. “U HP-u ne postoji socijalni dijalog. Postoji samo monolog Ivana Čule“, kazao je Franić o direktoru. Par dana prije prosvjeda, on je najavio da pošta ove godine isplaćuje rekordne božićnice u iznosu od 500 eura, što je 300 eura više od onoga što je propisano trenutnim Kolektivnim ugovorom. Najvišu božićnicu od svih državnih tvrtki odlučili su isplatiti, rekao je tada Čulo u medijima, jer su “svjesni da iza milijun pošiljki koje svakog dana uruče stoje vrijedne kolegice i kolege” i žele im “zahvaliti što su temelj uspjeha Hrvatske pošte”. Franić se na prosvjedu oštro osvrnuo i na tu rekordersku zahvalu: “Iako je ona dobra za radnike, za upravu je to jadan, jeftin i propao način da zamagljuje katastrofalnu situaciju. Poručujemo joj – ili pristanite na stvarna povećanja materijalnih prava ili slijede sve zakonom dozvoljene sindikalne akcije.”
“Koliko košta da propadne pošta”, čitamo još jedan od prosvjednih transparenata, a i okupljeni radnici najavili su propast ako promjene izostanu. “Sustav se urušava”, kazao nam je jedan anonimni vozač, a Franić je s pozornice konstatirao da će, ukoliko se nastave ovakve upravljačke politike, “ostati devastirana Hrvatska pošta u kojoj ni strani radnici ne žele raditi”. Iako nisu protiv zapošljavanja stranih radnika, naglasili su iz sindikata, jasno im je da se oni ne dovode kako bi se usluga poboljšala, nego kako bi se dalje rušila cijena rada.
Idući put uz poštare
Konačno, prosvjednici su bili kritični i prema Hrvatskom sindikatu pošte (HSP), drugom reprezentativnom, a ujedno i najvećem sindikatu u pošti. Dugo je već taj sindikat među radnicima poznat kao iznimno pasivan, pacificiran i navodno blizak upravi. Jedan od radnika s kojima smo pričali tijekom prosvjeda kaže da se iz njega davno iščlanio, a drugi da je “tom sindikatu dobro jer rade samo za sebe”. Nosić je u svom govoru rekla da za poštu vrijedi stara “kruha i igara”: “Radnici imaju samo za kruh, a za igre je zadužen sindikat uprave. Taj je sindikat, koji se zadnjih petnaest godina nije suprotstavio upravi, kao zaslugu za to dobio razne privilegije i postavio svoje članove na rukovodeća mjesta.”
Radnički sindikat Tiger najmlađi je sindikat u pošti. Nastao je, kako je Franić rekao na prosvjedu, “iz spontanog otpora radnika prema nepravdi i došao do 2.500 članova”. U rujnu 2022. godine uspjeli su narasti dovoljno da postanu reprezentativni. S HSP-om već godinama vode bitku za članove i razmjenjuju glasne međusobne diskreditacije. Zbog svoje sindikalne proaktivnosti, upozorili su na prosvjedu, Tiger trpi protuzakonite napade i opstruiranje rada od strane uprave, primjerice blokadu službenog maila. “Jeste li svjesni zašto se to događa? Sindikat Tiger uskoro bi mogao postati najbrojniji sindikat u Hrvatskoj pošti. Taj scenarij izaziva panične reakcije jer znaju da nakon toga ništa više neće biti isto”, kazao je Franić.
“Naš sindikat služi radniku, a ne poslodavcu”, transparent je koji se nadvijao nad radničkim ramenima koja su ispred glavnog zagrebačkog poštanskog ureda zahtijevala pristojnije radne uvjete. Oni su ključan zalog za spas firme koju su i sami gradili, kako je pisalo na drugom transparentu. Mediji kažu da ih se okupilo petstotinjak. Decembar je već debelo krenuo, a s njim su poštarske ruke krenule puniti i naše praznične pošiljke. Već predviđamo da će dio njih zapeti, izgubiti se ili vratiti odakle su i krenule. Vicevi o prekasno naručenim božićnim poklonima pričaju se sami. Radnici su se za to već ispričali, osramoćeni što rade u takvoj firmi i svjesni da će većina korisničkog bijesa opet završiti na njima. Ako nam to do sada i nije bilo kristalno jasno, od ovog prosvjeda svakako ne bismo ni u jednom času trebali zaboraviti da isti sustav i ista politika koji zameću naše pakete sa Zalanda, Temua i pisma dalekih rođaka, zameću i radnička prava tisuća ljudi. Idući put kad ti ljudi izađu na ulicu s prosvjednim megafonima, na nama je da im se, umjesto ofucanim vicevima koji neduhovito promašuju srž problema, pridružimo svojom podrškom.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.