politika
Srbija
intervju

Partijski iskorak: nova stranka ljevice u Srbiji

Transformacijom Socijaldemokratske unije na 12. redovnom kongresu održanom prošlog vikenda u Beogradu je osnovana nova lijeva stranka – Partija radikalne levice. O samoj stranci, njenoj pretpovijesti i idejama na kojima počiva razgovarali smo s članom predsjedništva, dramaturgom i filmskim radnikom Ivanom Velisavljevićem.

Možeš li ukratko opisati pretpovijest nastanka stranke?

Socijaldemokratska unija (SDU) je pre pet-šest godina promenila rukovodstvo i udarila ulevo. Njenu okosnicu činili su radnici i radnice Jugoremedije iz Zrenjanina i Prvog maja iz Pirota, na čelu sa Ivanom Zlatićem, dugogodišnjim aktivistom Koordinacionog odbora radničkih protesta koji je nastao 2009. u Rači (Kragujevac) i ubrzo okupio veliki broj radnika i radnica u Srbiji koji su se protivili privatizacijama i pljačkanju radnika i malih akcionara. Nakon ulaska nas nekoliko u rukovodstvo stranke sa idejom da podržimo proces transformacije u antikapitalističku, levu radničku partiju, SDU je učestvovala u osnivanju Združene akcije Krov nad glavom (za borbu protiv deložacija i pravo na dom) i izašla na gradske izbore u Beogradu kao deo liste inicijative Ne da(vi)mo Beograd, da bi 2018. poslala Poziv snagama levice na ujedinjenu parlamentarnu borbu. Tom pozivu, koji je sadržao i samokritiku razvoja SDU, ali i odluku da se nastavi na svoju slavnu istoriju antiratne i antinacionalističke politike s kraja 1990-ih, odazvali su se ljudi iz organizacija Levi samit Srbije, Diem25, studentskog pokreta u Novom Sadu i Beogradu… Neki od tih ljudi ušli su u rukovodstvo SDU i nešto više od godinu dana trajao je sam proces zajedničkog rada unutar partije da bi se transformacija dogodila. Jedan vanredni, jedan redovni Kongres i jednu pandemiju kasnije – desilo se.

Koji su prvi naredni koraci? Na čemu ćete graditi prepoznatljivost na samom početku?

Na borbi za radnička prava pre svega, ali i na pravo na krov nad glavom. Po tome nas svakako prepoznaju. Usvojili smo Deklaraciju o radničkim pravima kao temeljan programski dokument, a uskoro nas čeka i formiranje Radničke omladine, autonomnog omladinskog tela unutar partije. Deklaracija o regionalnoj solidarnosti, koju smo potpisali i inicirali sa Levicom (Slovenija), Radničkom frontom i Novom ljevicom (Hrvatska), naglasak stavlja na regionalnu saradnju levih aktera, borbu protiv šovinizma i raspirivanja etničke mržnje, kao i antifašističko opredeljenje. Tu su potom borbe za životnu sredinu, zdravstvo i obrazovanje… A naročito za žensko oslobođenje – osim programskih ciljeva u tom domenu, odlučni smo da principe ženskog oslobođenja sprovodimo i na unutrašnjem planu. Mi smo valjda jedina partija u Srbiji koja u kolektivnom predsedništvu ima većinu žena (tri od pet) i čiji Statut propisuje jednak broj žena i muškaraca u rukovodećim telima. U tom smislu očekujem da će rad naših stalnih i autonomnih odbora – Fronta žena, Radničke omladine, Odbora za socijalna pitanja i Odbora za međunarodnu saradnju – postaviti temelje naše prepoznatljivosti.

Što izbor pridjeva “radikalno” govori o tome kako vidite političku scenu u Srbiji? Zašto ljevica mora biti nominalno radikalna da bi se prepoznala kao prava ljevica?

Zato što je stvarnost užasna a levica prokazana. Levica je prokazana jer se kod većine ljudi povezivala – i još uvek se povezuje – sa Miloševićevim/Dačićevim SPS-om i Vulinovim “Pokretom socijalista”, koji su odavno deo svake vlade koja privatizuje dok štedi, urušava radnička prava dok se hvali povećanjem BDP-a i prodaje šovinizam pod nacionalni interes dok stremi ka EU. A sa strane stvarnosti, kad čujete da radnicama u supermarketu nije dozvoljeno da sede, da su radnike u fabrikama terali da rade tokom pandemije bez propisane zaštite od zaraze, da je u danu bespravno otpušteno preko 300 radnika i da su zbog straha odustali od tužbe, da praktično svake nedelje na gradilištima pogine radnik i da se to zataškava, da minimalac nije dovoljan za preživljavanje, da je četvrtina stanovništva ispod granice siromaštva, da se stranim investitorima poklanjaju parcele, zgrade i firme a subvencije uplaćuju nemilice, a da se domaćoj mafiji omogućava da nesmetano pljačka javni sektor i strateške resurse… Kad to sve čujete, u kakve umerene zahteva za boljim kapitalizmom da poverujete? U kakve razumne i umilnim glasom izrečene zahteve nekakve socijaldemokratske levice, koja će tobože da popravi život svim tim obespravljenim ljudima, da se nadate? Reći da ste radikalni levičar u Srbiji znači vratiti levici samopoštovanje. Pa čak i prokazanom pridevu “radikalno” – zašto da ne? To je borba za interpretaciju. Treba se u nju upustiti.

Možete li se usporediti s nekim političkim akterima u regiji i Europi? Jeste li imali neku konkretniju inspiraciju?

Konkretna inspiracija su nam ljudi koje svakodnevno srećemo, s kojima se borimo, koji su nam, na kraju krajeva, članovi i članice – oni koji krpe kraj s krajem, žive bez ikakvih prava, besni, nemoćni, zaposleni na određeno ili na fiktivne ugovore o privremeno-povremenim poslovima, iznajmljivani od agencija kao robovi, siromašni, pod opsadom da će ih izbaciti iz jedinog doma, u dugovima, sa strahom od otkaza, bez budućnosti u Srbiji, sa željom da završe fakultete i pobegnu… Od političkih partija, svakako su nam u regiji najbliže one koje sam već pomenuo, a s kojima smo potpisali Deklaraciju o regionalnoj solidarnosti.

Da se na kraju dotaknemo jednog konkretnijeg pitanja. Nakon Vučićevog debakla u Washingtonu pitanje Kosova i dalje dominira srpskom političkom scenom. Imate li razvijen stav i strategiju oko tog pitanja? Ili smatrate da ga na samom početku treba taktički zaobilaziti?

Ne mislim da to pitanje treba zaobilaziti. Pretenciozno bi bilo reći da mi imamo odgovor na tzv. pitanje Kosova, očito ga nema pola sveta, ali smo odlučni u stavu da tom pitanju treba pristupiti nenacionalistički. Pregovarati se mora o svim spornim i složenim pitanjima koja nadilaze prosto pitanje statusa Kosova – a to su pitanja o tome kako ljudi žive pod stalnom tenzijom “zamrznutog konflikta” i raspirivanja mržnje i nerazumevanja. Pravo pitanje za nas je – kako zamišljamo srpsko-albanske odnose u budućnosti i kako zamišljamo tu budućnost? Kao kapitalističku periferiju jeftine radne snage u kojoj tinjanju etnički sukobi, na kojima stalno profitiraju nacionalističke elite i njihovi organizovani kriminalci s obe strane “administrativnih prelaza”? Ili će to biti odnosi koji počivaju na istoj polazišnoj tački – da se povrati viševekovni suživot i da se odnosi baziraju na međusobnom poštovanju i saradnji? Mi mislimo da je ovo drugo put i smatramo da treba otvoriti najširi društveni dijalog o tome. Ali isto tako smatramo da taj dijalog ne mogu da predvode domaće nacionalističke elite, niti da on treba da se vodi pod protektoratom NATO-a, EU, Rusije ili bilo koje druge velike sile. Zato se, pored dijaloga izvan nacionalističkog ključa, pre svega na nivou društva a ne države, zalažemo i za pregovore o statusu pod okriljem UN, kao i za povlačenja NATO-a sa Kosova.