Zadnji tekst u sklopu ljetnog temata o nesigurnom radu bavi se fenomenom kulture otkazivanja (cancel culture), prakse kažnjavanja osoba koje su izjavile ili objavile nešto diskutabilno ukidanjem njihovih profila na društvenim mrežama, pa čak i davanjem otkaza. Usprkos spornim metodama kulture otkazivanja, Leonard Jurić ukazuje na neke njezine korisne funkcije.
Kultura otkazivanja (cancel culture) je praksa uskraćivanja podrške i grupnog posramljivanja na društvenim mrežama pojedinaca ili organizacija za koje se procijeni da su napisali, izgovorili ili napravili nešto sporno. Pritom se ovaj termin koristi uglavnom samo za lijevo-liberalni pritisak na poznate mete. Desničarske prozivke medija, javnih osoba, društvenih skupina i institucija već odavno pripadaju žanrovima državnog terorizma, običnog građanskog terorizma, pukog trolanja i govora mržnje. Razlika je u tome što desne ideje imaju stvarno bitan utjecaj na formiranje politika, od rasističkog državnog terorizma kako na američkoj tako i na hrvatskoj/europskoj granici, preko ukidanja nepoćudnih katedri (kritičari Izraela u Americi, kritičari Borasa u hrvatskoj), do bespoštednog klasnog rata nauštrb siromašnih u većini svijeta. Nominalno lijeve ideje pak imaju i dalje utjecaj u kreativnim zanimanjima, zdravorazumskoj etici i kulturi ophođenja i tako je njihov doprinos zapravo lako omeđiv praksom kulture otkazivanja.
Usprkos standardno nebuloznim desničarskim mentalnim akrobacijama koje uvijek doskoče na usporedbe sa sovjetima i jakobincima, kultura otkazivanja je duboko kapitalistička praksa, u kojoj potrošači (fanovi i pratitelji masovne kulture, od umjetnosti preko sporta do politike) izražavaju svoje negodovanje proizvodom (radnicima: umjetnicima, sportašima, političarima) i zahtijevaju da ih šefovi (korporacije: kompanije, sponzori, donatori) maknu iz ponude. Iz te perspektive, ljevica bi trebala biti puno otvorenija, propagirati vrijednosti osobnog rasta i komunicirati komunitarnu materijalističku perspektivu bez suštinski kapitalističkog autizma inherentnog kulturi otkazivanja. Pozivanje da potencijalni saveznici (jer najčešće faktičke “žrtve” kulture otkazivanja pripadaju šire shvaćenom lijevom strateškom polju) ostanu bez posla i time materijalnih prihoda i utjecaja nije subverzija. Ipak, postoji i izvjesna plemenita funkcija kulture otkazivanja koja postaje jasna kada se pobliže locira koje skupine se njome osjećaju najugroženije.
Poniženi i uvrijeđeni
U slavnom članku “Exiting the Vampire Castle” Mark Fisher je opisao glavne emocionalne i simbolične potrebe koje zadovoljava kultura otkazivanja: svećenička želja da se ekskomunicira i osudi, želja akademika i pedanta da bude prvi koji uoči grešku, hipsterska želja da se bude insajder. Iako je Fisher oštri kritičar prakse kulture otkazivanja, moguće je da ona stvarno propagira bolje prakse svećenstva, akademije i hipsterluka, odnosno da najviše ugrožava baš najgore pretendente na te uloge u javnom prostoru.
Prvi su tradicionalne lijevo-liberalne političke elite koje još od kraja Drugog svjetskog rata sebe doživljavaju tehnokracijom; upraviteljima sustava koji poznaju, prate i proizvode konsenzus “struke”: akademske i zanatske. Masovna milenijalska generacija nezapošljiva usprkos odličnom obrazovanju (koje je uz to neisplativi dug u Americi) svojim prozivkama na društvenim mrežama poručuje ovoj eliti da su glupi. Jednostavno su prestali pratiti trendove u promišljanjima društva i politika i sada se sramote svaki puta kada izađu u javnost s novim prijedlogom. Optužbe za seksizam, rasizam i klasizam ovoj skupini ne smetaju iz ideoloških razloga, već zato što su pametne, bolje opisuju uzrok, posljedicu, problem i rješenje od njihovih zastarjelih dogmi. U Americi, nakon što su dva prethodna demokratska predsjednika Clinton i Obama bili zapravo bezpresedanski talentirani za prepoznavanje kulturnog kapitala svog doba, osjeća se duboka anksioznost mainstream kulture zbog neinspirativnosti kandidata poput Joea Bidena u svijetu društvenih mreža. U Hrvatskoj je SDP u koaliciji Možemo dobio zrcalo kako je trebao izgledati njihov osvježen kadar još prije deset godina da je bilo sluha i strategije. Umjesto toga su gurali Bernardića koji se poziva na Tonyja Blaira.
Druga skupina je ona koja voli misliti da je kul, hip, i koja je u vrijeme prije društvenih mreža osudila nenabrojive generacije na nepojmljivo jadne standarde bunta i humora. Kvartovske legende i razredni klaunovi koji se danas žale kako humor umire jer više nitko ne mora trpiti njihove prazne i ustajale fore. Prozivke za seksizam, rasizam i klasizam ovu skupinu zabavljača opće prakse (komičari, glumci, voditelji…) uznemiruju jer otkrivaju koliko im je humor jadan. Duboku anksioznost im stvara što stvarno nemaju nijednu ideju koja izlazi iz konvencionalnih okvira, pa jednom kada se konvencija proglasi spornom oni ostaju bez ičega. U Americi zanimljiv pokušaj introspekcije ove skupine predstavlja Joe Rogan, najveći podcaster na svijetu koji iako često daje platformu najgorem desnom mainstreamu i podzemlju, načelno pokušava otvoriti vidike pa podržava Bernieja Sandersa i ugošćuje Cornela Westa. U hrvatskoj su ovu skupinu predstavljali likovi poput Željka Pervana, Davora Dretara Dreleta, Aleksandra Stankovića i Prljavog Kazališta. Zabavljači kojima je funkcija bila dati buntovničku, zabavnu i autentičnu notu desnoj Hrvatskoj. Danas se nova generacija sličnog profila polako profilira na Youtube podcastovima, često baš pod direktnim utjecajem Rogana, ali za sada bez nominalne otvorenosti prema ljevici.
Pobjeda nad lošim konsenzusom
Treća skupina, “svećenici” odnosno javni intelektualci, zajaukala je prošli tjedan kroz kolumnu Miljenka Jergovića. I u Americi i u Hrvatskoj još uvijek postoje jaki tradicionalni mediji i pozicija kolumnista za neki od tih medija usađuje autorima osjećaj glavnog pastira i moralizatora i naizgled nikakvu samosvijest ili humor na račun povlaštenosti i kompromitiranosti takve pozicije. Prozivke za seksizam, rasizam i klasizam njih pak uznemiruju jer sugeriraju da možda oni sami nisu najveći moralni arbitri. Navikli su, i opis posla im je biti opozicija političarima i “barbarskom narodu”, ali nisu navikli stvarno biti predmetom kritike mislećeg naroda, milijuna koji sada imaju svoju platformu preko društvenih mreža i nisu osuđeni pristati na “manje zlo” imanja npr. Jergovića za tobožnjeg glasnogovornika humanističkih i progresivnih vrijednosti. Ne pomaže što se zadnjih više od deset godina najmoćnija i najpametnija kreativna djela pišu u priprostoj domeni TV sitkoma i komedija, a ne romana, filma, drame, glazbe i vizualne umjetnosti u kojima su javni intelektualci obično puno više emocionalno i intelektualno usidreni.
Iako sve ove skupine vole uspoređivati kulturu otkazivanja s emocionalno nezrelim pomahnitalim ruljama, istina je da se ona puno više očituje u tekstovima i objavama koji na njih gledaju svisoka i rugaju im se. Na taj način kultura otkazivanja napokon razbija možda i višetisućljetni monolit sprege ideološki praznih vladara, banalnih buntovnika i beskičmenjačkih moralizatora. Ni konkretne metode ni konkretni ciljevi kulture otkazivanja možda nisu dugoročno korisni ni poželjni, ali treba cijeniti da je polje proizvodnje mišljenja napokon polje očitih sukoba, gdje do sada komotne klase lošeg konsenzusa moraju razmišljati što govore, pišu i rade. To je mala, sitničava ali važna pobjeda.