Uskom vezanošću uz turizam i “zavičajni” program valdajuće stranke, kultura u Istri postaje sve više podređena tržišnoj logici, a nezavisna kultura se marginalizira. U svjetlu nedavnih ukidanja financiranja kulturnih projekata, Marta Baradić analizira ključne probleme kulturnog sektora u Istri.
Krajem ožujka, iz Ureda za kulturu i zavičajnost [sic!] Istarske županije i iz Odjela za kulturu Grada Pule gotovo istovremeno stigla je obavijest o obustavi financiranja u okviru programa javnih potreba u kulturi. Dok je Istarska županija obustavila sva financiranja, odluke Grada Pule tiču se nezavisne scene odnosno financiranja neinstitucionalne kulture. Financiranja su potom, u posljednjih mjesec dana obustavile i brojne jedinice lokalne samouprave. U svjetlu činjenice da je kultura u Istarskoj županiji izrazito vezana uz turistički sektor, nezanemariva je i informacija da je i Turistička zajednica Grada Pule, kao i brojni lokalni TZ-ovi, donijela odluku o stopiranju podrške nizu programa. Teško je tvrditi da su ovi potezi ikoga iznenadili. Od samih su rezova stoga možda zanimljivije reakcije koje su uslijedile, a koje prilično dobro ilustriraju probleme u kulturi u ovoj županiji te koji su zbog krize isplivali na površinu.
Nezavisna scena na vjetrometini
Aktualna situacija potvrdila je da su vjetrometini najizloženiji upravo radnici i radnice nezavisne scene, ukazala na njihovu diskriminaciju i neravnopravan status te dodatno podcrtala nesigurnost karakterističnu za kreativni i kulturni rad kojim dominiraju atipični oblici rada, često bez ugovora i o djelu, a kamoli o radu, a posljedično i bez materijalnih prava koja iz takvih ugovora proizlaze. Stoga, inzistiranje na prepoznavanju i adekvatnom vrednovanju rada u kulturi nikad nije naodmet. To su nam osim odluka o odgodama i rezovima potvrdili i recentni pokušaji njihove argumentacije, koji ne premašuju razinu generičkih PR dopisa oslobođenih i značenja i odgovornosti. Od Vladimira Torbice, županijskog pročelnika za kulturu i zavičajnost, moglo se saznati da će se eventualna raspodjela sredstava u budućnosti vršiti i na osnovu prikupljenih informacija koje se tiču toga hoće li neki od aktera odustati od svojih programa odnosno u kojem obimu će ih izvoditi. No, takvim se naznačenim smjerom buduće dodjele sredstava negira administrativni i organizacijski dio posla uložen u planirane projekte. Županijski dokument Istarska kulturna strategija prepoznaje nestabilnost u području vaninstitucionalne kulture, uzrokovanu nedostatkom resursa. Paradoksalno, to rezultira hiperprodukcijom programa kojom se između ostalog pokušava nadoknaditi i namaknuti prijeko potrebna sredstva. Spomenimo da je jedan od ciljeva navedene strategije i “unaprijeđen rad udruga u kulturi i povećana stabilnost financiranja njihovih programa”.
Ovi potezi Županije trebaju nas potaknuti i na inzistiranje na transparentnosti procedure dodjele javnih sredstava, ali i članove/ice kulturnih vijeća na promišljanje svoje uloge. Naime, već iz površnog pregleda arhive dosadašnjih natječaja lako je uočiti diskrepanciju između dodijeljenih sredstava i bodovnih listi. Grad Pula je pak, kao i Ministarstvo kulture, najavio mogućnost prenamjene dodijeljenih sredstava, no to se na razini Grada odnosi tek na korisnike institucionalne potpore, jer je natječaj za vaninstitucionalnu kulturu obustavljen do daljnjeg. Ukratko, vaninstitucionalna je kultura u ovoj, nakon Grada Zagreba najbogatijoj županiji, na svim razinama, u izvanrednim okolnostima, prepuštena sama sebi.
Nove navike: ni kruha ni igara
Kad govorimo o problematici nezavisnog kulturnog sektora, ali i civilnog društva u širem smislu u Istarskoj županiji i mimo aktualne pandemije, valja se prisjetiti i nedavnih istraživanja. U GONG-ovom istraživačkom izvještaju o kvaliteti lokalnog upravljanja u Hrvatskoj “Naša zarobljena mista” iz 2017., za Istarsku županiju, u kojoj je od 1992. neprekidno na vlasti Istarski demokratski sabor (IDS), osim “političkih” činitelja poput nedostatka opozicije ističe se i relativna slabost drugih aktera: “prije svega medija te organizacija civilnog društva, od kojih se u demokratskoj teoriji očekuje kritički nadzor i korekcija vlasti. (…) sugovornici smatraju kako je u jednom dijelu udruga takvo nepolitičko orijentiranje i izbjegavanje kritičkog odnosa prema lokalnoj vlasti svjestan odabir koji im omogućuje na lokalnim natječajima za financiranje biti konkurentnima.” Na IDS-ovu ulogu gatekepeera područja kao što je pristup zaposlenju ili financiranju NVO-a ukazuje i Andrew Hodges, uspoređujući taj modus operandi s HDZ-ovim na nacionalnoj razini.
Nezanemariv akter na istarskoj kulturnoj sceni svakako je i Istarska kulturna agencija (IKA), javna ustanova u kulturi, jedna od agencija čiji je osnivač Istarska županija, no čija je svrha malo kome jasna jer njezine aktivnosti nalikuju na prosječni opseg posla community menadžera nasumično odabrane udruge. Tu je i odjel u sastavu agencije pod nazivom Istarska filmska komisija koji se, iako može navesti na krivi trag, bavi tek turističkim profiliranjem Istre kao filmske kulise. U kontekstu brojnih županijskih agencija ne treba propustiti priliku da podsjetimo na slučajeve poput dvojbenog kadroviranja u Zakladi za poticanje partnerstva i razvoja civilnog društva, kada je na čelo agencije izabrana stranačka osoba unatoč tome što su se na natječaj javile dokazano kompetentnije kandidatkinje iz organizacija civilnog društva, ili nejasnih granica privatnog i javnog u slučaju projekta Istra Inspirit i Istarske razvojne turističke agencije. O tom projektu moguće je saznati i da je rezultat u posljednje vrijeme učestale suradnje županijskog Odjela za kulturu i Odjela za turizam.
Spomenuta IKA je nedavno, potaknuta okolnostima uzrokovanima pandemijom, na Facebooku stvorila grupu naziva “Nove navike” namijenjenu “redovnim susretima kulturnjaka”. U raspravu o spornim odlukama koja se među kulturnjacima povela uključila se ravnateljica IKA-e: “Mislim da u ovom trenutku ne možemo govoriti o kulturi kao o zadnjoj rupi na svirali. Izvanredna je situacija i ne zna se dinamika punjenja proračuna, pa je čak i neodgovorno narodu dati igara, prije nego li se osigura kruh. Obustavljene su i aktivnosti javnog sektora u kulturi, kao i u drugim djelatnostima. Ovo nije napad na nezavisnu kulturu, niti se radi o gašenju ili ukidanju projekata. Treba sačekati da se situacija smiri i da se podvuče crta. Ne samo u kulturi”((Na izjavu se osvrnula i inicijativa Za Kruh – Kulturne radnice ustaju za nadnice)). Ravnateljicu smo pak upitali za dodatno pojašnjenje komentara s obzirom na korištenu metaforu “kruha i igara” te s obzirom na to da je mnogima rad u kulturi stvar preživljavanja. Vinkerlić se od komentara suzdržala uz argument da je iznesen osobni stav Aleksandre Vinkerlić, a ne službeni stav IKA-e te smatra da ga u ime ustanove koju zastupa nema potrebu razrađivati. Bez obzira na identitarnu zbrku, ovaj je stav paradigmatičan te potvrđuje bazično nerazumijevanje funkcioniranje sektora kulture među županijskim dužnosnicima.
U međuvremenu, “U ime nezavisnih kulturnih djelatnika i umjetnika Istarske županije (koji nisu zaposleni, koji rade honorarno, obavljaju povremene poslove i nisu samozaposleni)” županijskom pročelniku poslano je priopćenje u kojem se adresira nedostatak ikakve ekonomske, socijalne i zdravstvene sigurnosti naznačene najugroženije skupine kulturnih radnika. Iako je to zasad jedini i stoga vrijedan apel s ovdašnje scene, problematičan je iz razloga što se s njim ipak može poistovjetiti tek određen broj kulturnih radnika i radnica kojima su pripale mrvice turističkog kolača. Ovim se apelom kulturnu proizvodnju dovodi u vezu primarno s turističkom djelatnošću i propalom nadolazećom sezonom, što je svakako nužno detektirati, ali i strateški opasno tako reducirati. Dok sa nezavisne scene na državnoj razini pristižu kritike mjera Ministarstva kulture u stilu “nema prihoda, nema pomoći” te se predlažu sveobuhvatne mjere pomoći, u Istri kulturnjaci sami hrane tu vrstu diskriminacije. Istovremeno prozivaju kulturne politike kojima ih se godinama usmjerava da svoje programe prilagode turističkim potrebama, ali i pristaju na tu logiku. Radi se, naime, o tome da vrijednost kulture ne bi smjela proizlaziti iz količine opsluživanja turističkog sektora, a ne bi ju se smjelo ni procjenjivati s obzirom na ekonomsku logiku usmjerenu isključivo na profit.
Javno, a ne zavičajno dobro
U takvim okolnostima, ispod radara prošao je i potez poput ovoga: 3. prosinca prošle godine na sjednici Skupštine Istarske županije jednoglasno je donesena Odluka o ustrojstvu i djelokrugu upravnih tijela Istarske županije kojom Upravni odjel za kulturu postaje “Upravni odjel za kulturu i zavičajnost”. Na naš upit o preimenovanju županijski pročelnik odgovara: “Preimenovanje je predloženo zbog toga što Upravni odjel za kulturu već 6 godina provodi projekt Institucionalizacije zavičajne nastave kojem je jedan od osnovnih ciljeva popularizacija kulture i tradicije među mladom populacijom i ovom se promjenom naglašava važnost tog projekta i njegovih ciljeva. Nikakvih promjena u radu Odjela, ni programskih ni financijskih, zbog promjene imena nema.” Svakako, nameće se pitanje čemu promjena ako promjena nema. Kao faktor opstojnosti IDS-a, u ranije spomenutom GONG-ovom istraživanju navodi se i politička mobilizacija regionalnog identiteta temeljenog i na kulturno-povijesnom nasljeđu. Korisno je ovu promjenu naziva staviti i u perspektivu koja ga povezuje s tendencijama na nacionalnom nivou. Prisjetimo se Ministarstva kulture i Nacrta prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti i kriterija “zamjetnog doprinosa hrvatskoj kulturi” o kojem Lujo Parežanin piše: “ono hijerarhijski-tržišno udružuje se s nacionalnim i nacionalističkim da bi poharalo ono što je ostalo od nezavisne, eksperimentalne i inovativne kulture i umjetnosti”.
U predgovoru Istarske kulturne strategije tadašnji će istarski župan, a sadašnji europarlamentarac kao temeljne ciljeve istaknuti povezivanje kulture i turizma te razvoj projekata koji će i dalje jačati zavičajni identitet dok istarski kulturni izričaj treba pak učiniti prepoznatljivim na velikom europskom tržištu. No, sudeći po izostanku reakcija, istarske kulturnjake kao da ne smeta preimenovanje koje njihov rad čini još malo bližim šivanju kostima za često fabriciranu tradiciju u auto-kolonijalnom stilu. Dok je za kulturu kao javno dobro sektor obrazovanja presudni, ali davno izgubljeni saveznik, vladajuća garnitura u Istri vrlo dobro prepoznaje obrazovanje kao saveznika u komodifikaciji kulture – od institucionalizacije zavičajne nastave do studija Kulture i turizma, studija koji ovdje uživa monopol na suradnje s kulturnim sektorom.
U nizu prešućenih gubitaka i negativnih trendova “turistifikacije” kulture, treba istaknuti i onaj infrastrukturni – gubitak izložbenog prostora MMC Luka. Pod nazivom Prostori nezavisnih u dva su navrata održani razgovori o budućnosti ovog prostora, a Grad se zasad oglušio i na pisma namjere zainteresiranih korisnika. Prostor je to od značaja za ovdašnju suvremenoumjetničku i kulturnu scenu usporediv s gubitkom riječkog Malog salona, ali i zagrebačkog Kina Europa. Iako je buduća namjena ovog prostora u centru grada nepoznata, čini se izvjesna – negdje između muzeja maslinarstva i tapas bara.
Tako je danas u Puli, gradu koji je gotovo desetljeće karakterizirao snažan i vidljiv otpor privatizaciji i borba za javna dobra i prostorne resurse, a iz čijeg je centra život isisan, moguće organizirati preuzetne okrugle stolove na temu umjetnosti u javnim prostorima i njezina benefita po lokalnu zajednicu u dvorištima hotelskih lanaca u dislociranim turističkim resortima. Evidentno je da na ovdašnjoj kulturnoj sceni vlada pojmovna zbrka koja djeluje kao da nastaje slučajnim generatorom iz baze projektnog žargona. Kritiku te zbrke nažalost nije moguće otpisati kao jezično cjepidlačenje, jer ona ima stvarne posljedice po ovdašnje kulturno polje.
Konačno, valja reći da se turistička sezona ne nameće kao problem po kulturno polje samo onda kada je izgubljena. Kultura je javno dobro, a i ustavom zaštićeno pravo zajednice. Kratkovidno je i pogubno braniti je terminima isplativosti i pristajanjem na tržišnu logiku.