Jedinstvena autobusna tura “Vidim šumu, pišem pašnjak” koja se bavi prostornim problemima brionskog priobalja održala se u dva termina krajem kolovoza. U iščekivanju idućih termina, pročitajte intervju Matee Grgurinović s organizatoricama, multimedijalnom umjetnicom Katerinom Duda i aktivistkinjom i pokretačicom Kina Katarina Martom Baradić.
Vaš projekt “Vidim šumu, pišem pašnjak” zamišljen je kao projekt vođenih tura autobusom kroz prostorne probleme brionskog priobalja koji završava zauzimanjem plaže i kupanjem na prisvojenoj plaži. Možete li za početak objasniti zašto ste se odlučile na formu tura autobusom koje nalikuju turističkim te zašto prisvajanje plaže?
Bavimo se problemima u prostoru i autobus se čini kao izuzetno zanimljiv format u kojemu publiku možemo provesti kroz sve o čemu razgovaramo. Počeci projekta vezani su uz izložbu “Krov, tuš, roštilj, fuš” koja se bavila bespravnom gradnjom i na kojoj smo također surađivale, a razmišljanja o temi provlače se kroz razne projekte koje radimo neovisno jedna o drugoj ili zajedno, bilo film (koji je još u procesu snimanja i koristit će kadrove iz ture) i/ili site-specific kino (koje Marta radi već godinama).
Fotografije bespravnih naselja nerijetko nailazimo na portalima, čitamo o projektima poput “Barbariga Vitality” saborskog zastupnika Antuna Klimana ili o silnim kvadratima koje Danko Končar posjeduje na tom području. Većini lokalne publike poznato je da se sve to događa, negdje na razini perifernog vida. Obilazak tih lokacija čini sve te podatke manje apstraktnima, iznenađuje nas (ili zgraža) njihova veličina i pojavnost. Pomaže da vidimo da se to stvarno događa, i do koje mjere, odnosno koliko duboko u unutrašnjosti je prostor devastiran. Osim reference na industriju turizma i imperativ sightseeinga, htjele smo okrenuti pogled u drugom smjeru, iza kulisa, ući u svojevrsni backstage, da se poslužimo riječima jedne sudionice.
Na razini forme, u okviru umjetničkog projekta, razmišljati o autobusu kao nekom tipu medija u vremenu i prostoru, bilo je izuzetno zanimljivo. Donosi nepredvidljivost i određenu dozu performativnosti – kolike će biti gužve na cesti, možemo li danas proći istim putem kao i zadnji put, hoće li nas netko dočekati ili će izbiti konflikt, kako tempirati naše dionice govora. Sam prizor autobusa koji prolazi bespravnim naseljima filmičan je i donekle apsurdan. Većinu vremena prolazimo po cesti po kojoj prometuje lokalna autobusna linija, a kad skrenemo na makadame, možemo i postaviti pitanje o infrastrukturi – da se radi o planskim ili promišljenim naseljima, autobus bi se ovdje trebao moći kretati. Mi smo ipak morale uzeti minibus zbog nekoliko zavoja koje veliki putnički autobus ne bi mogao proći. Obilazak nalik turističkima samo je jedan od opisa ovog projekta. U nekom razgovoru o formi, možemo ga opisati kao lecture performance, audio vožnju ili soundwalk i na kraju, akciju. Svaka od nas ovaj projekt percipira na drugačiji način. Neuhvatljivost i izmicanje uz dozu zaigranosti, panka su nam posebno vrijedni.
Prisvajanje plaže jedna je od točaka u našem itinereru. Bilo ju je potrebno posebno najaviti s praktične strane, zbog rekvizita, kupaćih kostima koje su naši/e putnici/e trebali/e ponijeti. Ono se događa pri kraju vožnje, kao neki tip simboličke akcije, osnaživanja. Događa se u naselju koje je u katastru prikazano kao šuma, ali broji oko 117 dozvola za upotrebu građevine. Tamo ne samo da postoje vikendice, nego su vlasnici i postavili rampe na puteve (koje su i više-manje sami napravili). Zbog teritorijalnosti vlasnika parcela (željezni portun postavljen je čak i na samoj obali, kao ekskluzivni “ulaz” na plažu, s ciljem da vas obeshrabri), taj prostor nije otvoren za korištenje kao što bi javno i pomorsko dobro trebalo biti. Naša ekipa iz autobusa kao grupa od 20-ak ljudi ima snagu kolektiva, zajedno može proći kroz teren gdje se možda sami ne bi usudili i na simbolički način osvojiti jedan komadić plaže odnosno javnog dobra. Bilo nam je bitno da budemo i aktivni.
Ukratko, možete li predstaviti kako se brionsko priobalje mijenjalo u posljednjih desetak godina? Kakve obrasce ste prepoznale? Zanimljivo je (ali ne šokira) povećavanje krčenja šume i širenje građevinskog zemljišta koje vidite.
Obrazac nije posebno drugačiji od ostatka Istre i Hrvatske. Zanimljiv je utoliko što imamo niz metoda prisutnih na maloj površini i možemo ih obići autobusom. Radi se o jednoj općini. Špekulacije zemljištem omogućile su velikim igračima da po jeftinim cijenama kupe hektare koji čekaju gradnju ili su u procesu, obećavaju luksuzne turističke smještaje (planovi se mijenjaju u hodu), lokalna samouprava skuplja afere, a tzv. zakon o legalizaciji iz 2011. omogućio je privatnim vlasnicima da velik broj bespravnih građevina na poljoprivrednom zemljištu ili šumskom terenu uđe u proces ozakonjenja. Nadalje, imamo Zakon o poljoprivrednom zemljištu koji se mijenjao prošle godine – zabranjeno je parcelirati teren na čestice manje od jednog hektara. Ususret tome, niz vlasnika parcelirao je šume i poljoprivredna zemljišta “u zadnji čas” na tzv. vikend parcele kako bi ih prodali. Na to se nadovezuje čitava nekretninska industrija. Agencije prodaju vikend parcele s pričom o terenu na koji može doći mobilna kućica što zapravo zakon ne dozvoljava. Prihvaćena je ideja da divljina gubi novac pa se mora pošto-poto nekako kapitalizirati. Ta ideja je potpuno suluda.
Nama je važno istaknuti i velike igrače koji ulaze u strateške projekte s državom ili jedinicama lokalne samouprave, a i one koji grade bespravna vikend naselja. Bitno nam je pokazati da je i jedno i drugo devastacija. U Istri trenutno vlada medijska hajka na vikend parcele, a paralelno se grade devastirajući kompleksi. Potrebno je problematizirati sve te slojeve, kao i nekretninske agencije koje su izgradile čitav narativ oko vikend parcela, kao i državu koja to omogućuje.
Tijekom ture ste pričale o tome kako se o kvadratima razmišlja “prvenstveno kao resursu i investicijama, a manje kao okolišu ili zajedničkom dobru”. Naselja se šire, ali infrastruktura to ne prati, što je nešto što vidimo i u drugim turističkim središtima, poput Dalmacije. Sve se podređuje turizmu i zaradi, nauštrb svakodnevnog života i lokalnog stanovništva, u čemu najgore prolazi ona grupa koja pritom ni ne zarađuje od turizma. Kako to komentirate?
Ne samo u turističkim središtima. Istu nebrigu za zajednički prostor vidimo i u, primjerice, Zagrebu. Pogledajmo što se dogodilo Trešnjevci od 90-ih, trenutno kroz isto prolaze i drugi kvartovi, npr. Maksimir. Kvartovski blokovi nemaju pločnika, zelenih površina, mjesta u vrtićima.
U turističkim središtima možda su te promjene brže. Najisplativija i najmanje oporeziva zarada je preko apartmana i neozbiljno je očekivati da ljudi to neće koristiti. A to svakako ima posljedice na zajednicu, pogotovo zbog sezonalnosti rada u turizmu i opterećenja infrastrukture. Bolno je što je to sve povezano s odustajanjem od prerađivačke industrije. Kad bi turizam bio dodatan i reguliran prihod, uz bolje planiran sustav, navedeni problemi ne bi bili toliko naglašeni.
U Istri je prošle godine bila redukcija vode, ali ta redukcija nije vrijedila za bazene u vilama. Oni koji ne participiraju u turizmu (ali i oni koji participiraju pa žele još nešto od života osim pranja plahti) nemaju zašto ostajati u tim naseljima i gradovima, tamo su nepoželjni – ne mogu si priuštiti večere u ugostiteljskim objektima, ne nudi im se kulturni sadržaj, ne mogu iznajmiti nekretninu ako nemaju riješeno stambeno pitanje, pa ne mogu čak niti pješice prošetati po naselju jer nema pločnika ili je okupirano ugostiteljskim terasama i automobilima. U Istri – u turi smo iskoristile tu sliku – uskoro neće imati ni gdje brati šparoge.
Pitanje je i do kada će se moći kupati u moru, ne samo zbog koncesioniranja plaža (pogledajte gradsku plažu u Rovinju), nego i zbog bespravnih naselja. Naselja bujaju, nemaju kanalizaciju i vrlo je očito da se kamion za septičku jamu do njih ne može probiti – kamo sve to otječe?
O Istri prevladava diskurs kao o poluotoku s dobrom gastronomijom, pastoralnom unutrašnjosti, udaljenoj od klerikalnih i desnih tendencija. Tartufi, vino, fuži i maslinovo ulje. To je između ostalog donijelo pomamu za kućama u Istri kod kvazi-elite.
Uljanik – brodogradilište je na izdisaju, a i disco-klub kao bitno identitetsko mjesto zatvoren je i preuređuje se u hotel, ove godine imali smo vjersku procesiju održanu prvi put (od vremena fašizma!) u Puli u kojoj su sudjelovale gradske i druge službe (vatrogasci, policija, vojska), u gradu u kojemu je glavna pješačka ulica kao jedan veliki štand sa šlapama i gumenim bombonima, gradu koji se bori za svoju javnu plažu na Lungomaru. Zatim je tu Savudrija koja je istu bitku odrađivala (i zasad uspjela!), imamo šume koje se naočigled sijeku i prenamjenjuju u pašnjake, mala mjesta koja mijenjaju svoje prostorne planove kako bi omogućila višu katnost, rovinjski nudistički kamp koji na svoju ogradu stavlja bodljikavu žicu, akvapark u Brtonigli sav je omeđen žilet-žicom, morski život u plićaku više ne postoji zbog nasipavanja plaža….
Zbog svega toga raditi na “Vidim šumu, pišem pašnjak” bilo je vrlo iscrpljujuće na emotivnoj razini. Mi na ovom području više ne živimo, pa razgovor o lokalnim problemima nosi određenu odgovornost. Istra se nepovratno mijenja, a naša tura je duboko depresivna. Vrijeme je da se odbaci priča o terri magici i krenemo biti relevantni.
Kada govorimo o izgradnji stambenih zgrada, stručnjaci s kojima ste pričale govore o ekonomskoj strategiji “što više zarade za što manji ulog” ili “što više kvadratnih metara za što manje uloženih novaca”. Kako se to odražava na arhitekturu, ali i konkretni svakodnevni život i životni prostor ljudi?
Ovdje govorimo o građevinskim projektima poput Stanoinvesta koji gradi u Puli i okolici. Ne poštuje se niti onih minimalnih 20% (koje nije čak niti svugdje propisano) o zelenim površinama oko zgrada. One su preizgrađene, često se jedan nacrt pokaže u glavnom projektu kako bi se dobila dozvola, a drugi se zaista izgradi. Kako nam je rekla jedna od sugovornica – nema adekvatne kontrole nad gradnjom jer inspekcije izlaze samo u nužnim slučajevima kad se nataloži određeni broj prijava za neku izgradnju u tijeku pa takvi graditelji zapravo nemaju nikakvih prepreka da ostvare svoju zamisao. Nerijetko se krši namjena prostora za određene dijelove građevine kako bi se povećao broj stanova, pojedini stanovi su poddimenzionirani i svedeni na minimum minimuma što nikako ne zadovoljava normalne uvjete za ugodno stanovanje po mjeri čovjeka.
Za naše smo istraživanje i u turi razgovarale sa stručnjacima u ovom polju poput arhitekta i geodeta, pa i stanara samih zgrada. Činjenica da su svi htjeli ostati anonimni govori nam i o pritiscima i o važnosti ove teme.
Dodatno pratite i neke trendove u arhitekturi poput ograda i balkona. Možete li elaborirati zašto i primjećujete li porast potrebe za ograđivanjem?
Mi dolazimo iz polja kulture, a ne građevine, geodezije ili arhitekture. Iz toga proizlazi i način na koji promatramo prostor – trendove u gradnji prezentirale smo kroz građevinske materijale koje se po različitim dekadama koriste za ograde balkona. Iz jednog baroknog stupića, emajlirane ili staklene ograde može se iščitati čitav odnos prema prostoru što ga ima niz ljudi uključenih u gradnju, život ili unajmljivanje te građevine. Kao neko bourdijeovsko čitanje arhitekture i njezinih vizualnih elemenata. Smjernice su možda i zaigrane i šašave, ali nam puno toga otkrivaju. Tu su i parkirna mjesta s oznakama privat, ali i ograde – one su manifestacija ideje odmora u kapitalističkim odnosima – turizam prodaje ekskluzivu, mir i osamu, izolaciju. Isto tako, kada turizam predstavlja izvor prihoda, postoji želja za što lakšim održavanjem nekretnina, smanjivanju opsega posla – tako su i te ograde sve manje prirodne i zelene, sve više željezne, žičane, betonske ili čak simuliraju neko umjetno zelenilo.