U Hrvatskoj je, u Gorskom kotaru, prije tri dana policija “slučajno ispalila” metak iz sačmarice te prostrijelivši “ilegalnog migranta” u predjelu prsnog koša dovela u životnu opasnost čovjeka koji se tri dana kasnije još uvijek bori za život u Kliničkom bolničkom centru u Rijeci. Iz hrvatske policije po medijima se šire informacije kako se to dogodilo slučajno, odnosno “vjerojatno” se radi o tome kako se policajac spotaknuo te je sačmarica sama opalila. N1 prenosi izjavu ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića koji je kazao kako se očevidom do sada nije sa sigurnošću utvrdilo “da je korištenje vatrenog oružja bilo usmjereno prema konkretnoj osobi, s namjerom djelovanja prema osobi”.Neki su mediji objavili neslužbene informacije kako je “moguće da se metak odbio od tvrde površine, te da su policajci nakon ranjavanja migranta kilometrima nosili do pristupačnog terena i vozila Hitne pomoći.” Net.hr piše kako je čovjeka do liječničke pomoći nosio policajac koji ga je i ranio. Ovdje nemamo namjeru prozivati pojedince, čak ni u slučaju da se ispostavi da su sve navedene informacije nepotpune. Umjesto toga, cilj nam je utvrditi da postoji razlika između toga kako se s izbjegličkom krizom nose državni aparati, a kako društvo, odnosno pojedinci organizirani u neformalne inicijative, humanitarne i ljudskopravaške organizacije. To moramo istražiti usporedbom djelovanja vladinih i nevladinih inicijativa s obje strane “zida” tvrđave Europske unije, u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini.
U toj susjednoj zemlji od prošlog tjedna događa se prebacivanje izbjeglica iz otvorenih kampova u kojem vladaju katastrofalni humanitarni uvjeti, vjerojatno gori nego bilo gdje drugdje, u nove kampove u kojima će izbjeglicama biti zabranjeno kretanje, osim u slučaju kada žele ići na granicu. Budući da su uvjeti u Bihaću i Unsko sanskom kantonu nemogući, migracijski pritisak novopridošlih i još nezatvorenih migranata seli se prema Tuzli i sjevernoj granici BiH s Hrvatskom. U mjesto većinski naseljeno Hrvatima koji ove izgubljene ljude jednostavno ne žele u svojoj okolini. Ne radi se tu nužno o ksenofobiji, rasizmu i drugim ograničenjima karakternih vrlina, iako to nije isključeno. Već, kako kazuju njihove izjave, o tome da izbjeglice ulaze u kuće ljudima – naseljene i nenaseljene i uzrokuju štetu. Na primjer oko 500 izbjeglica skvotiralo je ovih dana napuštenu bihaćku željezariju u kojoj su, kako bi se ugrijali, zapalili vatru. Takve su radnje opasne jer se radi o zatvorenim prostorima i jer je tako već došlo do nekoliko požara. Ipak sve države (ne)angažirane na ovom problemu toleriraju situaciju i ignoriraju činjenicu da se ovakvi problemi događaju upravo zbog toga što država ne želi prihvatiti odgovornost za izbjeglice i time im poručiti da u dobrodošli ovdje. Okrutnost i nemar države može se stoga nazvati politikom Izbjeglice, Nedobrodošle!
U Bosni i Hercegovini
Činjenica je da su izbjeglice u toliko očajnoj i trajnoj egzistencijalnoj neprilici da pristupaju djelovanju koje im sigurno nije prvo na listi poželjnih. Uzmemo li da izbjeglicama nije primarni plan domoći se egzistencijalne sigurnosti kršenjem zakona i ucjenom drugih država da ih prime, moramo se složiti s time da su opisana nedjela ljudima bez domova posljednja opcija. Tu se nameće pitanje zašto im je to zadnja opcija i zašto države uzrokuju ovu globalnu krizu temeljnih ljudskih vrijednosti.
U BiH volonteri i aktivisti prepiru se s državnim i europskim tijelima da objave točnu strukturu financiranja migrantske krize. Problem leži u tome što EU inzistira na tome da je već dala 30 milijuna eura za sanaciju migrantske krize na ovom dijelu vanjske kopnene granice EU. Aktivisti stoga žele vidjeti strukturu financiranja kako bi se utvrdilo koliko je sredstava otišlo na naoružanje represivnih organa vlasti, a koliko na humanitarnu pomoć ljudima. Radi se o dva suštinski različita pristupa izbjegličkoj krizi. Naoružavanje policije za što čvršću kontrolu granice potrebitim i nemoćnim ljudima šalje poruku da nisu bitni, da zapravo niti nisu ljudi, barem ne ljudi kakvi smo mi s prave strane “zida”, koji imamo prava na sva ljudska prava. S druge strane države nalaze se pojedinci koji su na sebe uzeli ulogu aktivista i volontera, motivirani progresivnim društvenim vrijednostima.
Prije nekoliko tjedana objavili smo fotografije napuštenih migranata koji spavaju na kiši na autobusnom kolodvoru u Tuzli. S prvim zahlađenjima na društvenim mrežama odmah su se počele organizirati inicijative za kabanice, deke, zimske i vodootporne cipele i slično. Ne čudi što se baš u Bosni stvara tako snažna socijalna mreža ljudi koji brinu o izbjeglicama. Na stranu sva romantizacija minulih odnosa u “komšilucima” i “bosanske srčanosti”, radi se o ljudima koji su i sami bili izbjeglice.
U Hrvatskoj
U Hrvatskoj, nekoliko dana od propucavanja izbjeglice, u Zagrebu je Sindikat državnih službenika kojeg čine i policijski radnici od Vlade dobio ispunjenje većeg dijela svojih zahtjeva. Na stranu privremeno, za potrebe ovog teksta pitanja o štrajkačkoj ulozi sindikata koji Vladi počne prijetiti štrajkom onda kada je u štrajk već stupila druga, izrazito podcijenjena skupina radnika u javnom sektoru – prosvjetni radnici. Na stranu i motivi premijera Andreja Plenkovića da udovolji zahtjevima policije, ali ne i potrebama učitelja. Osvrnimo se umjesto toga još na izjave predstavnika sindikata policije na televiziji N1 koji je hladnokrvno uspostavio ravnomjernu relaciju između čovjeka i novca, odnosno između životno ugroženog izbjeglice i troška kojeg izbjeglice predstavljaju “našim poreznim obveznicima”.
Drugim riječima, dok formalne instance državne vlasti pokušavaju izbjeglice svesti na ogroman financijski društveni problem, isti ti porezni obveznici, osim poreza, izbjeglicama daju i druge financijske donacije, svoje volontersko vrijeme i svoje aktivističko znanje.
I o tome se zapravo radi, najveće proturječje migrantske krize leži u supstancijalnoj razlici između zaštite koju država tobože pruža svojim stanovnicima i njihove spremnosti da pomognu obespravljenim nepoznatim ljudima. Tu postaje jasno da je izbjeglička kriza ovakva kakva jest, ne zbog konzervativnosti ljudi, njihove ksenofobije i rasizma, iako nitko ne kaže da toga nema i vjerojatno je prisutno u poprilično depresivnim postotcima. Ali radi se vjerojatno o uvjerenjima nastalima nakon nastanka diskursa o izbjeglicama kao opasnima po pojedince. Nitko ne kaže da nema i takvih iskustava. Iz Njemačke primjerice svako malo u Hrvatsku stigne vijest o nekom Hrvatu koji je silovao, prebio, ubio, opljačkao, dilao, bio svodnik i slično, pa ipak, nitko tim građanima Europske unije ne oduzima pravo na to da budu punopravni ljudi.
Slične ovakve i brojne druge primjere večeras će na Filozofskom fakultetu u Zagrebu izlagati neki od aktivista i volontera koji su potrošili godine svog života na točno informiranje svih nas o izbjegličkoj krizi, a s ciljem širenja svijesti o životu migranata. U organizaciji Studentskog zbora Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu večeras se u 18 sati na Filozofskom održava tribina “Ljudi, a ne migranti!” i njezina funkcija bit će da još jednom neformalnim inicijativama ispravi u društvu štetan utjecaj formalnih državnih politika.