S dozom ironije mogli bismo ustvrditi kako je slovenska stranka Ljevica pronašla formulu za snažan rast popularnosti. Naime, scenariji sudjelovanja suvremenih europskih lijevih stranaka pozicioniranih ljevije od realno postojeće socijalnedemokracije u vlasti manje-više nalikuju jedni drugima. Nakon što im snažni socijalni zahtjevi priskrbe status sastavljača vlasti ili barem nezaobilazne koalicijske uloge, dioba vlasti ove ili one vrste im sreže inicijalni zamah potpore.
Razlozi su jasni: kompromisi u parlamentarnom okviru su neizbježni, zahtjevi kapitala osujećuju bilo kakve pomake ulijevo, a u krajnjoj liniji sve pod kontrolom drže fiskalna i politička pravila Europske unije. Koliko su ta pravila stroga mogli smo vidjeti na primjeru grčke Sirize. Eksplicitno im je rečeno da izbori i demokracija ne mogu mijenjati ekonomske politike. Dobro da nam to nitko nije rekao 1991. godine. Dakle, nakon što se sve te stranke uvjere u ograničenje političkog prostora ili se naprosto prepuste parlamentarnim melodramama, popularnost im po nekom “zakonu socijalne fizike” naprosto splasne.
No, Ljevica je uspjela izbjeći tu zamku. Olakotna okolnost je bila ta što nisu baš bili dio “prave” vlasti. Pristali su biti partner vladajućoj koaliciji, a to partnerstvo su uvjetovali provedbom raznih socijalnih politika. Međutim, provedba je, naravno, zapela. Nakon početnog nesnalaženja u toj ulozi, Ljevica je posegnula za jedinim mogućim potezom. Prošlog su tjedna sporazum o partnerstvu naprosto raskinuli. Povod je bilo, kao što smo ovdje već pisali, dopunsko zdravstveno osiguranje čije su ukidanje zahtijevali. Pritom su odluku artikulirali prebacivanjem odgovornosti na drugu stranu: nismo mi raskinuli partnerstvo već vladajuća koalicija nije ispoštovala dogovor.
Efekt te odluke priskrbio je Ljevici strelovit rast popularnosti. Prema redovitoj anketi koju za ljubljanski dnevni list Delo provodi agencija Mediana Ljevica je skočila na treće mjesto, iza Liste Marjana Šareca i Janšine Slovenske demokratske stranke. I pritom je u samo mjesec dana doživjela enorman skok: Ljevicu je u istoj anketi u listopadu podržavalo 5,3% anketiranih, a u studenom njih čak 11,2%. Vodeće joj stranke ne bježe uopće puno, tek nadmašuju 15%. Razlozi ovakvog rasta popularnosti nisu misteriozni: raskidom sporazuma su pokazali dosljednost, a i jedini su koji ne odustaju od jasnih socijalnih zahtjeva.
Međutim, tek treba vidjeti postoje li resursi i kapaciteti za održavanje popularnosti i njenog daljnjeg rasta. Slabljenje suvremenih lijevih stranaka u Europi nakon ulaska u vlast nije se zasnivalo samo na “izdaji” volje birača, već i na tome što te stranke, za razliku od povijesnih socijalističkih i socijaldemokratskih stranaka nisu imale razvijenu društvenu bazu i političku kulturu koje podršku ne bi činile ovisnom o svakodnevnim oscilacijama i sklonostima. Ovaj potez i njegov efekt daju Ljevici još jednu, a možda i posljednju pravu šansu da društvenu popularnost pretoči u političku snagu. To je izrazito zahtjevan put, ali drugog, nažalost, nema.
U tome im barem okvirno može pomoći krajnja fragmentiranost slovenske političke scene. Ako ste se možda začudili zašto vodeće stranke imaju tako niske razine podrške, odgovor leži u izrazitoj skepsi birača. Naime, njih oko 20% uopće ne zna kome bi dalo svoj glas.