“Europska unija je osnovana kao odgovor na fašizam, a sada se povlači u strahu od fašizma”, izjavio je vjerojatni budući kosovski premijer Albin Kurti za britanski Guardian. Time je, osim romantične interpretacije motiva za europske integracije, izrazio i duboko razočaranje nedavnom odlukom Europskog vijeća koja će imati dalekosežne posljedice za cijelu balkansku regiju. Radi se o “odbijenici” koje su za pokretanje postupka pregovora dobile Albanija i Makedonija i to nakon što su objema zemljama davana velika obećanja i nakon što su sva ostala tijela EU (Parlament, Komisija) dala tzv. zeleno svjetlo.
No, kao i obično kada se radi o EU, puno važniji od njezinih institucija su stavovi pojedinih moćnijih članica. Pregovore o priključenju Albanije i Makedonije ovoga je puta blokirala Francuska, kojoj su se naknadno priključile Danska i Nizozemska. Otuda i “fašizam” koji spominje Kurti: u sve tri zemlje vlasti su zaustavile proširenje u strahu od jačanja ekstremne desnice koja o balkanskim zemljama (kao i ostalima koje ne pripadaju njihovom konceptu “Zapada”) širi ksenofobnu paranoju. Dodatni je paradoks u tome što su u Francuskoj i Nizozemskoj na vlasti liberali, a u Danskoj socijaldemokrati, tobože najeuropskije političke opcije na kontinentu.
Egzistencijalni problem
Ovim raspletom događaja su razočarani mnogi u Zapadnoj Europi: komentatori i eurokrati upozoravaju kako se time preostale neintegrirane zemlje na kontinentu dodatno odbijaju od EU i guraju prema konkurentima Rusiji ili Turskoj, koje također imaju interesa da jačaju svoj utjecaj ovdje. U regiji je većina ipak zabrinuta zbog drugih stvari. Naime, Makedonija je zbog otvaranja pregovora čak promijenila ime i ustav i time otvorila nove identitetske sukobe i probleme. U Albaniji je blokiranje pregovora zapravo dodatni poticaj opoziciji da eskalira svoje nasilne prosvjede i bojkot institucija u pokušaju vanproceduralnog dolaska na vlast.
A Kurti, između ostalog, o ovome priča i zato što je jako dobro svjestan da kršenje europskih obećanja ima dalekosežne posljedice za njegovu zemlju. Srbiju i Kosovo, slično kao i Makedoniju i Albaniju, EU nastoji prisiliti na “bolne ustupke” susjedima u zamjenu za buduće članstvo u Uniji. Unija je, međutim, sad svima jasno pokazala da je spremna odustati od svojih obećanja čak i nakon tih ustupaka, koji bi u slučaju Srbije i Kosova značili međusobno priznanje ili barem normalizaciju odnosa. A to očito predstavlja egzistencijalni problem političarima u regiji: oni su se zadnjih 30 godina ionako pokazali potpuno nesposobnima sami riješiti bilo koji problem svojih zemalja ili ponuditi ikakvu perspektivu vlastitom stanovništvu ako to ne traži ili ne obećava Europa.