Zapaljene gume i barikade ispred parlamenta te interventna policija koja rastjeruje okupljene prosvjednike: to su jučerašnje slike iz Tirane. Albanska opozicija ponovo je organizirala prosvjede koji su nastavak njihove kampanje protiv aktualne vlade premijera Edija Rame. Slični su prosvjedi održani i prošlog tjedna, a opozicija je u međuvremenu objavila i bojkot parlamenta navodeći kao razlog vječni prigovor korupcije i navodne veze vladajuće stranke s kriminalnim krugovima, osobito onima vezanima uz trgovinu marihuane.
Predviđajući probleme, parlamentarna većina pokušala je sazvati izvanrednu sjednicu na brzinu, no opozicija je izgleda bila sprema na brzu reakciju i pokušaj blokade pristupa zgradi parlamenta. U sukobima s policijom korištene su baklje, a jedan automobil je i zapaljen. Slično metodama borbe, i zahtjev je beskompromisan: traži se hitna ostavka cijele vlade, tehnička uprava i sazivanje prijevremenih izbora. Iako je policija, kako prenose agencije, uspješno rastjerala prosvjednike, opozicija najavljuje kako će nastaviti kontinuirane prosvjede do ispunjenja zahtjeva.
Čija je odgovornost za regiju?
Cijeli scenarij je zapravo zabrinjavajuća repriza onog što se događalo prije točno dvije godine. Tada je, uoči redovnih parlamentarnih izbora, opozicija započela sličnu seriju prosvjeda samo da bi na izborima koji su se naposljetku dogodili uz njihov pristanak uvjerljivo izgubila. Predviđajući da je vlada ipak nešto oslabljena, između ostalog aktualnim studentskim prosvjedima, opozicija pokušava opet iznuditi koncesije i eventualno doći na vlast. Pritom računaju na pomoć predstavnika SAD-a i EU obećavajući im da će zaustaviti proizvodnju marihuane.
No “strani faktor” je izgleda ovoga puta nezainteresiran za intervenciju. Posljednjih godina, kako se Zapadni Balkan navodno približava europskim standardima, postalo je gotovo uobičajeno da se vlade svrgavaju isključivo dugim protestima opozicije koji izazivaju krizu u koju onda Zapad intervenira. Slični se procesi proteklih godina odvijaju u gotovo svim Albaniji susjednim zemljama, od Crne Gore i Kosova, preko Makedonije do Srbije. Iako su rezultati tih pokreta vrlo različiti, Zapad bi imao razloga zapitati se zašto ne uspijeva osigurati mirnu tranziciju vlasti gotovo ni u jednoj zemlji regije u kojoj pristaje na ulogu arbitra.