“Saglasan sam da radim noću dulje od jedne nedelje […] da radim prekovremeno i pored porodične situacije […] Da radim u proseku dulje od ugovorenog radnog vremena […] Da mi poslodavac može vršiti obustave zarade […] Da poslodavac može novčano potraživanje naplatiti obustavom zarade […] Sa premeštanjem u drugo mesto rada koje je udaljeno više od 50km od mesta rada […] Sa privremenim upućivanjem na rad kod drugog poslodavca duže od godinu dana”. To je samo dio zahtjeva prema radnicima u firmi Leoni u Srbiji koji su posljednjih dana šokirali javnost.
Firma Leoni je njemačka multinacionalka koja se bavi uglavnom proizvodnjom kablova za automobile i sličnih proizvoda. U Srbiji djeluje godinama, osobito u siromašnijim općinama na jugu, a ove bi godine broj zaposlenih trebala povećati na vrlo visokih deset tisuća. Navedeni uvjeti rada dio su dokumenta koji je “ponuđen”, kako kažu u firmi, svim radnicima, bez obzira na porijeklo i položaj u hijerarhiji. Kako navode za medije, riječ je o dodatku koji je “izvađen” iz Zakona o radu, kako bi se radnicima omogućila dodatna zarada. No već i kratki pogled na dokument zapravo pokazuje da je riječ o de facto suspenziji svake, pa i minimalne zakonske zaštite radnika.
Slobodni rad
“Izjava saglasnosti” omogućuje zaobilaženje svih ograničenja vezanih uz radnu obavezu. Radnik mora raditi kad god, dokad god, gdje god i kod koga god (s istim ugovorom), a onda mu se i manje-više proizvoljno može uskraćivati plaća. Iako možemo pretpostaviti da Leoni ipak ne namjerava uvesti “dobrovoljno” ropstvo u svoje srbijanske pogone, ipak je uočljivo kako je ovim jednim dokumentom jednostavno ukinuto zadnjih 150 godina borbe za pravednije radne uvjete. A radnici stavljeni u položaj koji prije podsjeća na 19. nego 21. stoljeće.
Unatoč tim šokantnim pritiscima na radnike, firma, dobar dio medija te sindikat Nezavisnost koji djeluje u firmi, smatraju kako u tome nema ništa sporno zato što je potpis suglasnosti “dobrovoljan”. Milorad Panović iz Nezavisnosti za Al Jazeeru tvrdi kako oni od članova nisu dobili ni jednu pritužbu. “Nitko od radnika nije primoran da tu saglasnost potpiše niti imaju pravne posledice ako to ne potpišu”, objašnjava Panović u sindikalnom i borbenom pokušaju da opravda i obrani upravu poduzeća. No nije sasvim jasno što bi to značilo da radnici “nisu primorani”.
Od pada feudalizma na ovamo nitko formalno nije primoran da radi i ne snosi pravne posljedice ako odbije uvjete rada. Jedino što snosi su egzistencijalne posljedice u vidu smrti od gladi. Prema logici sindikalista Panovića, uprave Leonija i dobrog dijela medija u Srbiji, radnici bi trebali biti zahvalni što zbog odbijanja uvjeta rada neće završiti kao gladijatori u areni, veslači na galiji ili nabijeni na kolac za primjer drugima. Pritom nikome iz medija ili sindikata tobože nije uopće bilo čudno da nisu uspjeli naći nikoga od radnika tko bi s njima pričao o tamošnjim uvjetima. Valjda nemaju vremena od silnog dobrovoljnog rada.