Nakon migranata i Soroša na red su došli – beskućnici. Naime, od idućeg tjedna više se neće smjeti biti siromašan u Mađarskoj. Osim u svoja u četiri zida, ako ih imate. O čemu se radi? 15. listopada na snagu stupa ustavna promjena kojom se zabranjuje beskućništvo. Dakle, zabranjeno je neposjedovanje novaca za kupnju stana ili rentu. Ako policija naiđe na beskućnika ima pravo odvesti ga u zatvor ili na prinudni rad.
Kako je do ovakve ustavne promjene došlo? Još od sada već davnog dolaska na vlast 2010. godine Victor Orbán nije baš, recimo to tako, sklon beskućnicima. Netom nakon preuzimanja vlasti Orbán ih je nastojao maknuti s ulica. Koristio se raznim promjenama zakona i pravilnika, ali sve je te poteze Ustavni sud proglasio neustavnima. I čega su se onda Orbán i družina dosjetili? Pa imamo dovoljno ruku u parlamentu da možemo promijeniti ustav.
Sama promjena nije “apsolutne” naravi već prilično lukavija. Nije, naime, zabranjeno beskućništvo kao takvo. Zabranjeno je biti beskućnik u blizini važnih javnih lokacija, poput, na primjer, onih iz sfere kulturne baštine. A lukavost se sastoji o tome što se procjenom važnih lokacija obuhvaća toliko toga da je zapravo u cijeloj Budimpešti zabranjeno spavati na ulici. Vladajući brane tu svoju odluku visokim ulaganjem u prihvatne centre koja navodno samo beskućništvo čini izlišnim. No, sami beskućnici tvrde da su ti centri u toliko lošem stanju, trošni i pretrpani, da im je doslovno bolje na ulici.
Pored navodnih investicija u prihvatne centre, vladajući svoje poteze legitimiraju time da beskućništvo shvaćaju kao pitanje izbora ili lajfstajla. Tako je načelnik jednog budimpeštanskog distrikta u pozivu Vladi da riješi problem beskućnika naveo da oni svojim ponašanjem uznemiruju normalne ljude. I da su naprosto odvratni. Dakle, ništa drugo doli čisti klasni prijezir. Koliko god ova ustavna promjena bila krajnje degutantna, ipak sa sobom nosi jednu korisnu političku lekciju: vladajući jednako mrze migrante koliko i siromašne Mađare.