Gotovo da nema viđenije osobe iz Vučićeve svite koja nije jučer pratila predsjednika Srbije na službeni put u Tursku. Kako izvještavaju svi mediji bliski vladajućim naprednjacima, tu su visoku delegaciju u Istanbulu svečano dočekali domaćini, na čelu s Vučićevim kolegom Recepom Tayyipom Erdoğanom, što je čast koja se rijetko daje, barem državnicima ovim naših malih zemalja. Nema nikakve sumnje da su obje delegacije dale veliki značaj susretu, iako iz različitih razloga. Za Vučića, susret s Turcima nastavak je demonstrativne politike “pomirenja”. Malo je koja zemlja omraženija u Srbiji od Turske, a sličan status u Turskoj ima i Srbija. Navodnim “odlučnim gestama prijateljstva” Vučić nastavlja glumiti rezača balkanskih gordijskih čvorova, barem za zapadnu publiku.
Za Erdoğana pak Srbija je tek jedna od zemalja u onom što doživljava kao svoje “stražnje dvorište” (ili baštu) u kojem mora ostvariti presudni utjecaj ako se želi uspeti do ranga svjetske sile. Ako ništa, turski se režim barem zasad ne usudi na Balkanu raditi ono što radi u svojoj drugoj bašti, na Bliskom istoku, gdje je okupirao dijelove dvaju susjednih država uz provođenje standardnog etničkog čišćenja usmjerenog primarno protiv Kurda. Vučić je svakako prepoznao ambiciju svojeg turskog kolege, pa je u više intervjua uoči putovanja Tursku nazvao “balkanskom velesilom”, a svoj odnos s Erdoğanom uspoređivao s onim između Mustafe Kemala i kralja Aleksandra Posljednjeg.
To je odnos u kojem, kako je upozorio Vučić, Srbija neće biti “ni Godzila ni bambi”, odnosno ni svjetska sila ni vazal, već ravnopravni “partner”. Ukratko, sve u duhu grandioznih historijskih savezništava između velikih autoritarnih lidera. No unatoč velikim vizijama, to se “savezništvo” manifestira samo kroz tursko poslovanje u Srbiji. Tako se kao uspješni primjeri suradnje ovih dana navode mali tekstilni pogoni na jugu Srbije u vlasništvu turskih gazda. Ove “investicije” nije, doduše, privukao toliko Vučićev državnički genij koliko visoka nezaposlenost i izrazito niske plaće u ovom najsiromašnijem dijelu Srbije te – još važnije – visoke državne subvencije za “otvaranje radnih mjesta” kojima država često praktički pokriva sve troškove “investicije”.
No Vučić je jučer, vidno dirnut domaćinskom ljubaznošću, turskim firmama obećao još više i ponudio “pet odsto bolje uslove” od onih koje imaju konkurenti. Nije stoga čudno da cinici u Srbiji već komentiraju da bi bilo lakše da Srbija sama otvara firme kad već plaća radnike, a Turskoj umjesto subvencija može i izravno slati harač.