Mate Rimac je u domaćim medijima i političkom mainstreamu mahom predstavljan kao inovator i poslovni mag, a neki mu tepaju da je “hrvatski Elon Musk”. Josip Brković piše o nizu javnih investicija kojima je Rimac nagrađen, a koje su u najmanju ruku diskutabilne kada je riječ o javnom interesu.
Iza tvrtke Rimac Automobili d.o.o. i njenog direktora Mate Rimca nekoliko je vrlo uspješnih poslovnih godina u kojima je tvrtka iz Svete Nedelje postala perjanicom kapitalističkog razvoja Hrvatske i (za domaće zagovornike tržišne ekonomije) dobrodošao odmak domaćeg privatnog sektora od privatizacijskih horor priča devedesetih. Tako je između ostalog nagrađen audijencijom/promotivnim terminom kod Ursule von der Leyen i Emmanuela Macrona prilikom njihovih posjeta Hrvatskoj. No još važnije, nagrađen je nizom javnih investicija koje su u najmanju ruku diskutabilne kada je riječ o javnom interesu. Najpoznatiji slučaj Rimčevog korištenja javnog novca je onaj kašnjenja s projektom homologacije supersportskog električnog automobila. Projekt je to vrijedan 52 milijuna kuna bespovratnih europskih sredstava koje mu je dodijelila Hrvatska agencija za malo gospodarstvo, inovacije i investicije (HAMAG-BICRO). Rimac je u ovdašnjim medijima i političkom mainstreamu mahom predstavljan kao inovator i poslovni mag, svjetionik koji navodi domaće poduzetnike prema obećanim širinama kozmopolitskog kapitalizma. To nije sasvim promašena kvalifikacija, ali nam ona puno više govori o (lokalnom) kapitalizmu nego o Mati Rimcu.
Reorganizacija na periferiji
Rimac je od 2. studenog ove godine čelni čovjek novosnovane tvrtke Bugatti Rimac d.o.o. koja objedinjuje Volkswagenov (VW) brend Bugatti i Rimac Automobile. Tvrtka Rimac Automobili odlazi u povijest te postaje Rimac Grupa koja se sada dijeli na Bugatti Rimac i Rimac Technology. Ovo spajanje bombastično je predstavljeno kao veliki iskorak Mate Rimca među velike igrače automobilske industrije dok se u stvarnosti dogodilo preslagivanje kapitala unutar Volkswagen grupe. Porsche Investments GmbH, tvrtka u vlasništvu VW, povećala je tako udio vlasništva u Rimac Grupi s 15 na oko 24 posto. Bugatti je već godinama gubitaš i uteg Volkswagenu te je ovaj potez u suštini reorganizacija neprofitabilnog dijela VW grupe prema europskoj periferiji na kojoj još uvijek posluje Rimac. Ne treba zaboraviti da je prema Nacionalnom planu oporavka i otpornosti hrvatska država dodijelila Rimcu oko 200 milijuna eura ili 1,5 milijardi kuna javnog novca za sumnjivi projekt robotaksija koji će sada (barem djelomično) biti usmjeren u sanaciju Volkswagenovog gubitaša. Iako je taj novac dodijeljen tvrtki PROJECT 3 MOBILITY d.o.o., ona je samo još jedna tvrtka Mate Rimca, a koja bi trebala poslužiti kao ulaz javnog novca u već postojeće projekte Rimac Grupe.
Volkswagen dakako nije jedina strana tvrtka s vlasničkim udjelom u Rimac Grupi, pa će tako pristup javnom novcu iz hrvatskog Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, kao i potencijalnim iz njega proizašlim profitima, dobiti i kineski Camel Group, korejski Hyundai i KIA, kao i nekoliko ranih ulagača u Rimac Automobile iz financijskih centara rizičnog kapitala poput Hong Konga, Lihtenštajna i Luksemburga. Drugim riječima, na kapitalističkoj periferiji ništa novo – marketinške akrobacije, puno dima, magle i velikih obećanja, a zapravo golo izrabljivanje javnih dobara.
Svetonedeljski mikrokapitalizam
Nakon šire kontekstualizacije Rimac Grupe vraćamo se tamo gdje je sve i počelo – u Svetu Nedelju. Na Biltenu je već bilo govora o liku Mate Rimca i njegovim počecima pa ovdje nećemo ulaziti u detalje njegovog uspona, ali valja se podsjetiti kako je za taj uspon prije svega zaslužno njegovo klasno porijeklo – otac Mate Rimca, Ivan Rimac, poznat je kao jedan od najvećih hrvatskih građevinara zlatnog doba građevinarstva sredinom 2000-ih, kao kreditor sinove tvrtke u njenim počecima, kao dvostruki optuženik za gospodarski kriminal i kao posrednik između Mate Rimca i različitih razina javne uprave zbog svojih dugogodišnjih veza s HDZ-om. Upravo ova posljednja uloga Ivana Rimca djelomično je odgovorna za jednu od aktualnih (zasad samo) medijskih afera Rimac Automobila, a koja je postala javno vidljiva inzistiranjem Radničke fronte (RF) i njihovim pokušajima da se obračunaju kako s političkim pogodovanjem i nepravilnostima u javnoj upravi tako i sa svojim “ideološkim neprijateljem“ utjelovljenim u Mati Rimcu.
Naime, početkom prosinca saborska zastupnica Radničke fronte Katarina Peović zatražila je objašnjenje niza nepravilnosti u postupku sklapanja ugovora između grada Svete Nedelje i tvrtke Rimac Automobili d.o.o., a koji se odnosi na dodjelu prava građenja Rimac Campusa na gradskom zemljištu. Objašnjenje je zatražila od državnog tajnika u Ministarstvu gospodarstva Mile Horvata, s obzirom da je zemljište od približno 200.000 m2 prethodno bilo u državnom vlasništvu, da bi potom bilo darovano gradu Svetoj Nedelji koji ga prema unaprijed dogovorenom planu iz sportsko-rekreativne namjene prenamjenjuje u građevinsko zemljište. Potom grad Sveta Nedelja pravo gradnje i korištenja tog zemljišta natječajem dodjeljuje Rimac Automobilima na idućih 69 godina. Medijsku pozornost izazvala je izjava Peović prema kojoj cijenu za korištenje zemljišta od 19.934 kuna godišnje smatra pogodovanjem. U kontekstu štete koja je tom cijenom nanesena Svetoj Nedelji, Marin Ivančić iz RF-a je u izvrsnom članku u kojem detaljno opisuje slučaj izračunao kako bi pravo građenja prema gruboj procjeni trebalo vrijediti barem 1.200.000 kuna godišnje s obzirom na slične aranžmane na gotovo istoj lokaciji. Iako takav projekt nedvojbeno donosi neke pogodnosti za lokalnu zajednicu (Rimac je u Facebook objavi pokušao odgovoriti na optužbe Peović) kroz komunalne doprinose i zapošljavanja, lako je iz prethodnog izračunati kako se radi o preko 10 milijuna eura štete za vrijeme trajanja prava gradnje.
Na periferiji ništa novo
No, ako sama cijena ne dokazuje pogodovanje, zapisnici Gradskog vijeća Grada Svete Nedelje službeni su dokaz i ilustracija kako kapital pronalazi svoj put do lokalnih resursa. Naime, u zapisniku Gradskog vijeća Svete Nedelje s 19. redovne sjednice održane 20.12.2018. godine vidljivo je kako je Damira Halužana, HDZ-ovog vijećnika, kontaktirao Ivan Rimac, otac Mate Rimca, te preko njega vršio pritisak na gradonačelnika Darija Zurovca (Fokus) da u idućih desetak dana riješi problem zemljišta ili Rimac seli “svoju“ investiciju iz Svete Nedelje. Zurovec na to odgovara kako je on već sve ranije dogovorio s Ivanom Rimcem (detaljna analiza zapisnika dostupna je u Ivančićevom članku). Treba napomenuti kako se sve ovo događa više od godine dana prije samog natječaja za dodjelu prava gradnje što dokazuje pogodovanje kapitalu, dok sam proces prijenosa zemlje s državne na lokalnu upravu traje i više od pet godina što implicira da je proces počeo za vrijeme HDZ-ove vlasti u gradu.
Nakon godina pravnih zavrzlama, vlada HDZ-a se 2020. godine znalački udaljava od manipulacije navedenim zemljištem, te sve procese i pravno prepušta Svetoj Nedelji (odgovornost za dodjelu zemljišta Rimcu tako naivno prihvaćaju Zurovec i Nađi iz (neo)liberalnog Fokusa). Drugim riječima, Mate Rimac dobio je zemljište gotovo besplatno, Zurovec i Fokus si umišljaju kako su baš oni ti koji su omogućili kapitalistički procvat Svete Nedelje, dok HDZ vuče sve konce u pozadini. Rimac je u međuvremenu počeo izgradnju svog Campusa, te tvrdi kako radovi ove ekološki osviještene građevine napreduju u roku zahvaljujući izvrsnom lokalnom izvođaču Facies. 2017. godine ova tvrtka (vl. Josip Mandić) završila je u RTL-ovoj Potrazi kao izvođač radova u Zagrebu koji je angažirao tvrtku VDM (vl. Domagoj Mandić) za odvoz cca 1.000 tona neopasnog građevinskog otpada, a koji je ilegalno završio u vodozaštitnom području, uz savski nasip nedaleko Domovinskog mosta. Drugim riječima, na kapitalističkoj mikroperiferiji ništa novo – pravne akrobacije, puno dima, magle i velikih obećanja, a zapravo golo izrabljivanje javnih, lokalnih dobara.
Pokazuje se izrazito nepopularnim javno kritizirati poslovanje Mate Rimca i ukazivati na niz nepravilnosti koji to poslovanje prati. “Hrvatski Elon Musk“, kako mu neki tepaju, uistinu ima vojsku obožavatelja koja u njemu iz nekog razloga vidi više od onoga što on jest – izvršni direktor privatne tvrtke koja prije svega brine o interesima svojih ulagača, primarno o njihovom (u ovom slučaju dugoročnom) profitnom interesu. Zato nema tog Zurovca, Nađija ni HDZ-a koji će Rimca zadržati u Hrvatskoj jednom kada se to više njemu i njegovim ulagačima ne bude financijski isplatilo. Samo je pitanje kolika će cijena njegovog zadržavanja biti teška po javni interes. Kada su u pitanju spomenute nepravilnosti, po tome pak možemo biti potpuno uvjereni kako nije nimalo poseban. Prakse kojima se služi, kao i politički interesi kojima je okružen, te šteta po javna dobra koja iza njega ostaje inherentne su nuspojave tržišnih oblika ekonomije. Na periferiji ništa novo.