društvo
Srbija
vijest

Iluzije neovisnosti: Medijska strategija Republike Srbije

Foto: AFP / Emmanuel Dunand

Izrada nove medijske strategije Republike Srbije zaustavljena je poslije konzultacija predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i premijerke Ane Brnabić, a nakon što su ranije ovog mjeseca strukovne novinarske udruge izišle iz radne skupine za donošenje ovog dokumenta.

Više novinarskih i medijskih udruženja iz radne grupe izišlo je nakon što su procijenili da je Nacrt Strategije razvoja javnog informisanja do 2023. godine, “nelegitiman dokument, izrađen bez učešća relevantnih predstavnika struke i civilnog društva”. Struka je upozorila na namjeru Ministarstva kulture i informisanja da taj dokument “nametne medijskoj zajednici”. Udruženja su također kazala kako je neprihvatljivo da se dokument, koji ima moć odrediti sudbinu novinara, medija i medijskih sloboda u narednih pet godina, pa i duže, “suprotno demokratskoj proceduri, donosi bez jasne metodologije, široke participativnosti, ali i bez predstavnika reprezentativnih novinarskih i medijskih udruženja”.

Radnu grupu raspustila je predsjednica vlade Ana Brnabić kazavši isto što i novinarska udruženja, da daljnji rad na Medijskoj strategiji nema smisla “jer radna grupa koja se time bavi nema pun legitimitet usled odsustva svih relevantnih medijskih udruženja”. S obzirom na takve komentare, iz novinarskih krugova to su odmah protumačili pritiskom Europske unije. Delegati naddržavne tvorevine nešto manje eksplicitno, potvrdili su svoj utjecaj na ovakav razvoj događaja, pa je šef delegacije EU u Srbiji kazao: “kada govorimo o slobodi izražavanja izveštaj je jasan – nije postignut nikakav rezultat od prethodnog izveštaja, rekao je Sem Fabrizi, šef delegacije EU u Srbiji. Fabrizi se pritom javio sa skupštine Nacionalne alijanse za lokalni ekonomski razvoj (NALED), odakle je poruku o raspuštanju radne grupe poslala i Brnabić, dodavši kako je potrebno “stvoriti atmosferu u kojoj je moguće voditi dijalog” i u konačnici zaključivši kako “u daljoj komunikaciji ne moramo svaki put da se slažemo, ali moramo ostati posvećeni dijalogu”. Njezin je cilj stvoriti novu radnu grupu (što je tražila i struka) koja bi nastavila rad na medijskoj strategiji, i u kojoj medijska udruženja neće ponovo napuštati dijalog. Brnabić smatra da se sa strategijom ne treba kretati iz početka, već od mjesta na kojem je struka napustila radnu skupinu. Također je potvrdila da će Ministarstvo kulture i dalje ostati krovno tijelo za razvoj medijske politike.

Javno privatna partnerstva u medijima

No, novinarska udruženja u Srbiji nisu sukladna oko smjera razvoja medija. Posebno se to vidi iz priopćenja raznih udruženja i njihovih još uvijek postojanih iluzija tržišne nezavisnosti medija koji bi super funkcionirali samo da im se ta država ne petlja ni u šta. Pošto su privatizacije medija u Srbiji tek recentan “projekt”, taj sektor još uvijek ima impresivan broj radnika, iako se on počeo smanjivati s gašenjem lokalnih javnih medija. Trenutno stoga postoje naizgled djelomično oprečni stavovi struke: dok se većina u potpunosti protivi tome da država osniva svoj medij koji bi djelovao po principu javno-privatnog partnerstva u medijima, UNS traži se u novoj strategiji i medijskim zakonima propišu minimalna izdvajanja od dva posto iz javnog proračuna lokalnih samouprava za financiranje medijskih projekata i informativnih programa.

Kako bi točno uopće moglo funkcionirati javno privatno partnerstvo u medijima? Država da financira proizvodnju sadržaja, a vlasnici da ubiru povećani profit lišeni troškova plaća? Jasno je zašto je Vučićevoj garnituri to poželjna opcija – bila bi to kompenzacija za njegov trenutni model kontrole nad medijima koji se svodi na oblikovanje medijskog sadržaja dodjeljivanjem sredstava za reklame – što bi po pravilima EU bio nedozvoljen oblik izravne subvencije. S druge strane, zahtjev UNS-a čini se racionalnim: stabilnim javnim sufinanciranjem proizvodnje medijskog sadržaja u obliku projekata koje bi ocjenjivale nezavisne (a ne namještene!) komisije omogućava se proizvodnja nezavisnog sadržaja lišenog utjecaja države, i istovremeno se javnim financiranjem onemogućava tržišna erozija medijskog sadržaja kakvoj npr. svjedočimo u Hrvatskoj zbog dugotrajnih utjecaja medijskog tržišta koje favorizira točno određeni oblik novinarstva, najčešće onaj koji mu nije previše štetan.