Zasigurno ne postoji postsocijalistička zemlja u kojoj se kao navodno političko rješenje za nagomilane probleme nije pojavila figura “narodnog kapitalista”. Uglavnom se radilo o živopisnim likovima čiji su programi ciljali na borbu protiv korupcije i “poduzetničko” obnašanje vlasti: dovoljno sam zaradio da ne tražim novac u politici. Bugarska inačica, Veselin Mareški, svojim idejama ide i korak dalje.
Posljednji parlamentarni izbori u Bugarskoj održali su se 26. marta, a nakon ostavke GERB-ove vlade potkraj 2016. godine. GERB je i na ponovljenim izborima osvojio većinu glasova, dok se na drugom mjestu našla Bugarska socijalistička stranka osvojivši dvostruko veći broj glasova nego na prethodnim izborima. Novoosonovana stranka Volja osvojila je 4,2 posto glasova i proglasila se spremnom za pregovore s GERB-om o koalicijskoj vladi, koja bi vjerojatno uključivala i Ujedinjene patriote, koaliciju radikalne desnice.
Da će Volja sudjelovati na parlamentarnim izborima prošle godine objavio je Veselin Mareški, vođa stranke i vlasnik 15 benzinskih postaja i najvećeg bugarskog istoimenog farmaceutskog lanca (broji preko 350 apoteka). Ne čudi stoga da su se izborna obećanja Volje svela na snižavanje cijena goriva koja bi prema njegovim riječima trebala “pasti na ispod jedan euro po litri“.
Volja je novo ime Mareškijeve stare stranke, Liberalni savez. On je već bio kandidat za parlament 2005. i 2013. godine. Također se kandidirao za gradonačelnika rodnog grada Varne na izborima 2007. godine, ispred konzervativne Stranke reda, zakona i pravde, dok ga je na izborima 2011. podržala koalicija nominalno radikalno-desnih i stranaka lijevog centra. Konačno, kandidirao se i za predsjednika države 2016. godine, osvojivši 11 posto. Učinak Volje na ovim izborima indikativan je za analizu načina na koji se podrška mainstreama poduzetništvu prevodi u izbornu politiku. Ako političari inzistiraju na upravljanju vođenom tržišnim principima, čemu uopće iritantni posrednici? Ne bi li jednostavno bilo bolje da poduzetnici vode državu?
Predvodnik borbe protiv nepravde
Ovoga puta, kao što smo već spomenuli, Mareški je kampanju vodio reklamirajući niske cijene goriva na svojim benzinskim postajama kao i lijekova u svojim apotekama. Cijela kampanja Volje svodila se na printanje loga stranke na pozadine računa za plaćanja u gotovini uz koje su pri svakoj takvoj transakciji radnici u njegovim firmama morali kupcima davati i stranačke letke, i tako diljem zemlje. Tu praksu nije uspjela zaustaviti ni Središnja izborna komisija.
Usprkos tome, u većini emitiranih intervjua s Mareškijem, razgovor se svodio na teme poput njegovih automobila, mlažnjaka i ljubavi prema sportu. “Najkritičnije” novinarske intervencije umjesto na dublju istragu njegovih aktivnosti svele su se na površne generalizacije i navodno skandalozna pitanja poput “jeste li ikada učinili išta ilegalno?” ili “niste li vi pripadnik političke klase, kojoj tobože predstavljate alternativu?” Pozornica za jedan od takvih intervjua, tokom njegove prošlogodišnje kandidature za predsjednika, bio je njegov obiteljski dnevni boravak ukrašen skupim pravoslavnim ikonama i skupim izdanjima Biblija poslaganih pored nagrada za uspješnog poduzetnika.
Svi ti intervjui s Mareškijem trebali su prenijeti poruku kako se radi o osobi koja je ostala vjerna svojim korijenima, koja vodi računa o “običnim ljudima”, a zbog njegovog podrijetla “siromašnog studenta” koji je sve što ima u životu napravio “svojim golim rukama”. Kad govori o sebi, ovaj poduzetnik često priziva priču o srednjovjekovnom seljaku Ivajlu koji je poveo uspješan ustanak protiv bugarskog cara Konstantina Tiha iz 13. stoljeća, da bi, smijenišvi ga, sam postao bugarskim carem. Slično tome, vođa Bugarske komunističke partije prije 1989. godine i sam se identificirao s carem Ivajlom, smatrajući se predvodnikom borbe protiv nepravde. Ironično, jedan od mlažnjaka u Mareškijevom posjedu je i službeni avion bugarske komunističke vlade, kupljen za 400.000 eura, kojim je letio tadašnji komunistički vođa Todor Živkov. Mlažnjaci čine dio velike kolekcije “igračaka” koji svjedoče o Mareškijevoj “ljubavi prema jedinstvenim stvarima” poput sporta i automobila, a svojedobno i prema vlasništvu nad jednim nogometnim klubom.
Sofisticirani rasizam
Usprkos odavanju počasti pokojnim komunističkim vođama, Mareški “kao poduzetnik” smatra se politički desno orijentiranim, a “kao jedan od najuspješnijih poduzetnika, vjerojatno i najdesniji”, kazao je za sebe. Dodajući pritom kako je isto tako “s obzirom na socijalni posao kojim se bavi, on ujedno i najsocijalnija osoba u zemlji”, kao da se podrazumijeva da je trgovanje lijekovima “po difoltu” socijalna praksa. No, kad se ta socijalnost pokuša pronaći u programu Volje, pronađe se samo zahtjeve za daljnju “optimizaciju” javnog zdravstvenog sustava putem eksternih revizija. U kontekstu politika rada Volja obećava povećati poduzetničke kapacitete i olakšati širenje “fleksibilnih” oblika rada. Ova politička stranka tako bi predstavljala interese velikih firmi uz zagovaranje slabljenja restrikcija za ne-EU migrantske radnike kako bi se tako pokrio nedostatak “kvalificiranog kadra” u sklopu “ekonomije znanja“. Mantra optimizacije prisutna je u programu stranke u dijelu za kulturu, obrazovanje, znanost, poljoprivredu i turizam, u pravilu popraćena patriotskim sloganima. Taj se čušpajz realizira povećanjem državne potpore za domoljubne studije u bugarskim školama u inozemstvu, a za proizvodnju “inherentno” bugarskih vrsta hrane i ulja (pri čemu Mareškija zapravo ne zanima tema suvereniteta hrane). Van svijeta Mareškog, sve ovo teško da se može smatrati socijalnim mjerama.
Ni demografski program Volje ne razlikuje se značajnije od sličnih programa drugih desnih stranaka, poput “sofisticiranih” pokušaja kažnjavanja tinejdžerskih trudnoća. Upitan na što misli kad govori o “promjeni”, Mareški naravno odgovara adresiranjem problema koji se najčešće vežu za Rome, poput spomenutih tinejdžerskih trudnoća koje pak naziva “nepismena plodnost”. S druge strane, Volja je obećala poticati rađanje djece među obrazovanijim stanovništvom dodjelom financijskih subvencija. Propuštajući adresirati socijalne nejednakosti, Mareški tvrdi i da pravo glasanja, odnosno pravo građana da biraju svoje predstavnike, neobrazovanima treba oduzeti, jer im je država dala pravo na obrazovanje kojeg nisu iskoristili. Potpuno je jasno pritom da bi se financiranje neograničenog broja pokušaja in vitro oplodnje za obrazovane parove vršilo na uštrb investicija u obrazovanje. Primjerice, studentske stipendije ne bi bile univerzalne, već bi bile dodijeljene samo onima koji se ne nalaze u riziku od “nepismene plodnosti“.
Priča o uspjehu koju priča Mareški počinje ranih devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Unatoč rasističkim politikama njegove stranke usmjerenima protiv bugarskih Roma, ovaj poduzetnik ponosno ističe kako je namještaj za svoju prvu apoteku nabavio skupljajući / kradući staro željezo sa starih razvodnih stupova iz socijalističkog doba, što je praksa također dobro poznata Romima. Mareški ipak ne smatra da se u njegovom slučaju radilo o “krađi javnog vlasništva”, već o ranim koracima u zaradi prvog milijuna “golim rukama“. Prema njegovim riječima, cijelog je života naporno radio “za svaki dinar” i nitko mu nikada nije ništa poklonio.
“Nešto ilegalno”
Iako se Mareški predstavlja samostvorenim čovjekom, posljednje desetljeće svjedoči kako su organi javne vlasti više nego jednom zatvarali oči pred njegovim mnogobrojnim ilegalnim praksama, te su provlačeći ga mimo zakonskih odredbi, omogućavale širenje njegovih poslova. Štoviše, lanac njegovih apoteka ima ugovore s Nacionalnim fondom za zdravstveno osiguranje od kojeg dobivaju subvencije kako bi mogle prodavati lijekove koje pokriva javno osiguranje po jeftinijim cijenama.
Trenutno je također aktualna istraga nad Mareškijem i njegovim bivšim poslovnim partnerom zbog optužbi da su vršili iznudu nad vlasnikom jednog restorana u Varni, te mu demolirali lokal. No, primjerima ni ovdje nije kraj. Naime, tokom istrage provedene 2014. i 2015. godine Mareškom je prisluškivan telefon. Da su rezultati prisluškivanja bili vjerodostojni, nisu osporavali ni njegovi odvjetnici. U pažljivom iščitavanju transkripata telefonskih poziva, bugarski novinar Kalin Parvanov razotkrio je Mareškijev posao u iznudi. Parvanov u svojim člancima, oslanjajući se na iskaze samog Mareškog, istražuje kako se ovaj poslovnjak uspio riješiti konkurencije u više gradova. Kad bi naime neka apoteka odbila kupiti lijekove u veleprodaji od njega, on bi otvorio vlastitu apoteku odmah pored postojeće i po potrebi poslovao s gubitkom sve dok druga apoteka ne bi prva odustala pod rizikom zatvaranja ili bankrota. Tada bi Mareški “uskočio” kupivši tu apoteku. Njegove apoteke tek u tom trenutku počinju ostvarivati profit po novopodignutim cijenama lijekova.
Takve su prakse počele izazivati zabrinutost još 2008. godine kada su doneseni amandmani na Zakon o lijekovima kojima je omogućeno da vlasnici i zaposlenici ljekarni budu ljudi koji nemaju farmaceutske diplome (poput Mareškog). Restrikcije za zaposlenike bugarski javni pravobranitelj smatrao je diskriminacijom te je amenovao amandmane pozivajući se na zaštitu ljudskih prava. Mareški dakako krši i zakon prema kojem nijedna kompanija ne smije u svome vlasništvu imati više od 4 apoteke. Stoga su on i njegova obitelj vlasnici stotine firmi registriranih za trgovinu lijekovima. Kako bi uklonio takve “iritantne” zakonske prepreke, Mareški je 2015. godine bezuspješno inicirao referendum na kojem se jedno od pitanja odnosilo na restrikcije nad vlasništvom apoteka. Motivirani uspjehom Zakona o lijekovima u parlamentu i simultanim otvaranjem apoteka u gradu Perniku, lokalni farmaceuti organizirali su prosvjed upozoravajući da će to dovesti dampinških cijena lijekova, zatvaranja neovisnih apoteka i toga da će se uskoro svi naći u ulozi zaposlenika Mareškog. Neprirodno niske cijene lijekova (niže od troškova proizvodnje) u njegovim apotekama prisilile su još 2005. godine Agenciju za zaštitu tržišnog natjecanja da ga kazni zbog kršenja tržišne utakmice. Nadalje, u gore spomenutim novinarskim analizama, Kalin Parvanov ističe i kako razgovori između visoko pozicioniranih dužnosnika zaposlenih u vladinim agencijama i raznim općinama sa Mareškijem vrve koruptivnim “dilovima” i razmjenama mita.
“Narodni kapitalist”
Gotovo sve izborne kampanje posljednjih se godina vrte oko problema korupcije. Mareški je imao priliku prevazići ovaj problem kapitalizirajući na svojoj poziciji velikog i uspješnog poduzetnika te time učiniti redundantnom mogućnost da ga se, ukoliko ikad dođe na vlast, optuži zbog koruptivnih radnji. Naravno, njegova se predizborna kampanja fokusirala samo na korumpiranost političara, ne i na njezin drugi kraj, poduzetničku korumpiranost. Trop koji se stalno ponavlja u njegovim kampanjama bio je da svi političari nose maske koje su im obukli lutkari što iza zastora upravljaju potezima političara. Lutkari dakako nikad nemaju ime i čine se potpuno neuhvatljivi. Nasuprot tome, iza političara i njihovih lutkara stoji Mareški: “normalni građanin” i “narodni kapitalist“.
Njegov je zaključak, ilustriran na primjeru parcijalne privatizacije mirovinskih fondova u Bugarskoj, koje su donijele ogromne profite privatnim kompanijama na štetu korisnika fondova, da su samo političari koji bi trebali raditi za “obične ljude” odgovorni za “pljačku mirovinskih fondova“. Stoga je adekvatan lijek, smatra Mareški, ne izabirati političare u zakonodavnu i izvršnu vlast, već uspješne i inovativne milijardere.
Volja dakle ulazi u parlament s ciljem da progura protržišne reforme koje političari nisu mogli provesti, a koje će magičnim putem uzrokovati pad cijena u skladu sa redistributivnim zakonima tržišta. Vlasnik lanaca apoteka političare pokušava prikazati tek kao urotnike posvećene zadržavanju visokih cijena osnovnih dobara, pri čemu samo tržište može razriješiti ovakve probleme, pa ako treba i tako da samo bude utjelovljeno i zastupljeno u organima javne vlasti. Utoliko je priča o osnivaču Volje indikativna kao ishod uvođenja tržišnih reformi u organe javne vlasti.
S engleskog prevela Andrea Milat