Kada je prilikom prošlogodišnjih predsjedničkih izbora Bojko Borisov zaprijetio da će podnijeti ostavku na mjesto bugarskog premijera ako kandidatkinja njegove stranke ne pobijedi, to se činilo kao prazna prijetnja. Borisov je imao relativno čvrstu parlamentarnu većinu, a pozicija predsjednika ionako nema osobitu političku težinu. No Borisovu je ipak bilo komplicirano odustati od najavljene ostavke nakon što je izgubio predsjedničke izbore, a novi su parlamentarni izbori ujedno bili i prilika da se naprave promjene u vladajućoj koaliciji. Iako su te komplikacije ponešto oslabile potporu Borisovu, on je ipak uspio tijesno pobijediti na izvanrednim izborima koji su se održali prošle nedjelje.
Njegova pobjeda je pozdravljena u zapadnim medijima koji već standardno u svakim izborima na istoku Europe traže sukob Europe i Rusije. Borisov je tako ispao “proeuropski” kandidat koji je uoči bugarskog predsjedanja Unijom početkom sljedeće godine uspio nadvladati tobože rusofilne socijaliste. No da bi formirao vladu, ovaj će šampion europejstva ipak morati formirati nešto širu koaliciju. U nju će morati biti uključene barem još dvije od ukupno pet stranaka koje su ušle u novi saziv parlamenta. S obzirom da su socijalisti sami isključili ikakvu mogućnost suradnje s Borisovim i da je teško zamislivo da u koaliciju uđe Pokret za prava i slobode, koji predstavlja bugarske manjine, izbor mogućih koalicijskih partnera nije velik.
Lov na izbjeglice
Preostale dvije stranke u parlamentu su tzv. Ujedinjeni patrioti, široka koalicija stranaka šovinističke ekstremne desnice, od kojih mnoge njeguju pravi kult Vladimira Putina (za razliku od npr. bugarskih socijalista), te nova stranka pod nazivom Volja, koja nema nikakvu razrađenu ideologiju, već se oslanja na popularnost svog vođe, naftnog i farmaceutskog tajkuna Veselina Mareškog, koji sam sebe voli predstavljati kao “bugarskog Trumpa”. S obzirom na to tko mu je uzor, i Mareški je naravno veliki ljubitelj Putina. Za ove stranke, ruski je predsjednik pravi simbol autoritarne i ultrakonzervativne vladavine kakva bi dobro došla i Bugarskoj.
Osobito se čvrsta ruka smatra potrebnom u odnosu prema izbjeglicama koje ilegalno prelaze granicu iz Turske. To su pitanje u kampanji energično isticale gotovo sve stranke, a osobito Borisovljevi budući koalicijski partneri. Zanimljivo je u tom smislu da ih ni njihov šovinizam, homofobija, islamofobija i rasizam, pa čak ni njihova putinofilija nisu diskvalificirali kao “proeuropske stranke”. Dapače, oni svoju europsku orijentaciju dokazuju upravo zagovorom agresivnih metoda prema izbjeglicama. Uoči izbora, Europska je komisija obećala da će znatno povećati financiranje programa lova na izbjeglice na bugarsko-turskoj granici. Ono što Europi sada treba je dovoljno beskrupulozna vlada koja će te programe i provesti.