politika
Hrvatska
tema

A što ako Todoriću nismo dali dovoljno?

Foto: HINA

Pored analiziranja financijskih bilanci, medijskim reakcijama na krizu u Agrokoru dominiraju retroaktivne optužbe na račun države. Premda je državna pomoć rastu Todorićeva koncerna neosporna, od one “divlje” devedesetih do one nešto “transparentnije” kasnije, pouka slučaja je ipak drukčije naravi i govori nam puno više o suvremenom kapitalizmu, nego o korupcijskim kapacitetima siromašne države na periferiji.

“Radi se o jakom interesu najveće hrvatske privatne tvrtke, a time je to i u interesu hrvatskih građana i države”, protumačio je prije nešto više od pet godina Radimir Čačić – tadašnji prvi potpredsjednik hrvatske Vlade – pokušaje Agrokora da se domogne slovenskog Mercatora. I kompletna visokouzlazna poduzetnička putanja vlasnika koncerna Ivice Todorića tada kao da je stala u lapidarno izjednačavanje interesa kapitala s interesom države: od privatizacijskih početaka pod izravnim sponzorstvom Tuđmanove vlasti početkom devedesetih, preko kasnijeg sustavnog prilagođavanja monetarne i porezne politike Agrokorovim poslovnim potrebama, izravnih proračunskih potpora koje su godišnje dosezale i po 200 milijuna kuna, prešutnog toleriranja plaćanja radnika i dobavljača internim K-bonovima, notorno dobrih odnosa Todorića sa svim političkim strankama i vladama, sve do izrazito prometnih rotirajućih vrata, postavljenih između njegove firme i najviših institucija državne vlasti, kroz koja su u jednom smjeru prolazili pouzdani menadžeri da bi postali ministri i guverneri, pa se suprotnim vraćali na dobro plaćena radna mjesta nakon što bi uspješno apsolvirali dužnosničku dionicu karijere…

Sjedinjen tako s državom u grčevitom simbiotskom zagrljaju, Ivica Todorić se s vremenom u javnom imaginariju rascijepio u dvostruku figuru. S jedne strane, postao je paradigmom kapitalističkog uspjeha: jedinim tajkunom iz perioda prvih privatizacija koji je preživio devedesete pa izrastao u uvjerljivo najmoćnijeg domaćeg i regionalnog biznismena. S druge strane, međutim, prometnuo se u ključnu iznimku sistema: poduzetnika koji svoj uspjeh duguje prvenstveno polugama državnog aparata pa stoga predstavlja jednu od posljednjih prepreka dolasku “pravog”, “čistog” kapitalizma, što ga lokalni ekonomsko-liberalni komentarijat uzaludno iščekuje već četvrt stoljeća.

Država izbačena iz jednadžbe

Danas, tek nešto više od pet godina nakon skandalozno samorazumljive Čačićeve izjave i nešto manje od tri godine nakon što je velika Agrokorova slovenska transakcija uspješno završila, sve su ovo, naravno, opća mjesta: listaju ih posljednjih dana nebrojeni medijski komentatori, pokušavajući razjasniti što je to pošlo krivo i zašto se Todorićevo carstvo najednom ljulja. Analize se razilaze, ali baš sve nepogrešivo konvergiraju akviziciji Mercatora kao točki prijeloma, početku Todorićeva kraja. Netko problem vidi u njegovom iracionalnom ustrajavanju na tome da zadrži punu vlasničku kontrolu nad koncernom: da je Gazda na vrijeme odustao od toga da bude (jedini) Gazda, da je ponudio dionice na burzi i prikupio sredstva za kupnju slovenskog lanca trgovina prepuštajući investitorima barem dio upravljačkih prava, ne bi se morao zaduživati kod ruskih banaka i preuzeti kredit koji više ne može otplaćivati.

Drugi problem vide u podkapacitiranom menadžmentu koji je provodio takvu strategiju. Treći upozoravaju na gubitak fokusa i ulazak u niz lateralnih, neisplativih poslovnih akcija. Četvrti u pozadini detektiraju lukavi, obuhvatniji geostrateški plan Rusije koja je dala velikodušni zajam znajući unaprijed da će joj on s vremenom donijeti kontrolu nad Agrokorom, a onda, posredno, i nad brojnim nacionalnim resursima. Peti podsjećaju da su Rusi ionako bili jedini izbor, pošto Todorić više nije mogao dobiti kredite na Zapadu: barem ne onako povoljne kakve je dobivala sve oštrija trgovačka konkurencija poput Lidla, Kauflanda, Špara i ostalih, koji su otkidali goleme komade zarade Konzumu, vitalnom elementu koncerna ustrojenog prema monopolističkom modelu vertikalne integracije koji proizvodnju i preradu prehrambenih artikala povezuje s njihovim maloprodajnim plasmanom. Zakašnjele formule Todorićevog kraha, dakle, variraju, ali svima je – osim što polaze od trenutka kupovine Mercatora – zajedničko jedno. Na mjestu nepoznanice smjenjuju se Gazdina megalomanija, nedoraslost njegovih menadžera, strateška vrludanja, interesi globalnih velesila: iz jednadžbe koju je davno zacrtao Čačić, međutim, najednom je nestala hrvatska država.

Džaba sve kad konkurencija ima jače države iza sebe

Možda je zato pravi trenutak da se kaže ono što je ostalo prešućeno, a ne bi smjelo biti sporno: Todoriću nismo dali dovoljno. Uzalud prilagođena porezna politika i tolerirano zaobilaženje zakona, uzalud paralelni monetarni sustav bonova i milijarde kuna izravnih poticaja, uzalud Zdravko Marić na mjestu ministra i Željko Rohatinski na poziciji guvernera, uzalud nadstranački konsenzus i budžetski poduprta mašinerija komercijalnih medija, uzalud sjajni javni odnosi sa svim bivšim premijerima i tajni sastanci s ovim aktualnim, uzalud zemljišne parcele, tvornički pogoni, Kulmerovi dvori: bilo je premalo. I nema u tome, uostalom, ništa neobično. Kako ne bi bilo malo, kada onih dvjestotinjak milijuna kuna pomoći godišnje djeluje smiješno u odnosu na 900 milijuna dolara iznimno jeftinih zajmova što su ih u prošlih desetak godina samo Lidl i Kaufland dobili od Svjetske banke i Evropske banke za obnovu i razvoj, u sklopu službenog programa širenja na istočnoevropska tržišta; kako ne bi bilo malo, kada je iza Agrokora indirektno stajala samo jedna siromašna tranzicijska država, a njegovom sudbinom danas upravljaju dvije banke u direktnom većinskom vlasništvu moćne Rusije.

Stoga bi u ovom trenutku – dok trijumfalni dvadesetpetogodišnji pohod najvećeg domaćeg kapitalista okončava, manje-više, nalogom iz Kremlja – vrijedilo iskoristiti dobrodošlu priliku da se napokon odustane od pripovijesti prema kojoj je državna pomoć Todoriću bila dio problema, a ne uobičajena pretpostavka održavanja kapitalističkog sistema. Problem je, ako ga ima, bio samo u tome što kapitalizam, eto, seže i izvan regije, a tamo više ne pomažu skromne državne potpore. Pa tako i ono što se Agrokoru dogodilo nipošto nije iznimno: pod Todorićem je ekspandirao jer je to bio jedini način da opstane, ekspanziju je logikom vlastitog širenja osujetila multinacionalna konkurencija sa Zapada, njegova je kompanija potom morala tražiti alternativne izvore financiranja, a tržišta su o cijeloj toj strategiji naposljetku rekla svoje. Nitko, doduše, nije očekivao da će se tržišta pojaviti u liku uniformiranog ruskog veleposlanika koji, zavaljen u udobnu kožnu fotelju i ukrašen najvišim državnim odlikovanjima, javno poručuje malom lokalnom Gazdi da mu je vrijeme isteklo, dodajući usput manirom globalnog bullyja: “On očito smatra da je suvišno da se upozna sa mnom, a sukladno tome bit će i posljedica.” Ali, što da se radi: to je, eto, također jedan od načina na koja progovaraju međunarodna tržišta.

Na kraju tranzicije: dvije ruske državne banke

Bilo tko obdaren zdravim viškom cinizma znat će zato cijeniti novonastalu situaciju: na kraju dugo zazivanog puta oslobođenja nacionalne ekonomije od neprincipijelnog utjecaja države dočekale su nas dvije goleme državne banke, na kraju epohalnih, prozapadnih integracijskih procesa te su banke stigle baš iz Rusije. Nejasno je pritom što će siguran ulazak predstavnika Sberbanka u upravljačke strukture Agrokora značiti za prezaduženu kompaniju, osim što je izvjesno da će pod egidom restrukturiranja biti eliminirane neprofitabilne komponente konzorcija, da će biti otpuštanja, smanjenja plaća, zatvaranja prodajnih mjesta i sužavanja ustaljenih dobavljačkih tokova, o kojima uvelike ovisi hrvatska ekonomija. Nešto bolje od (još uvijek) svojih radnika i dobavljača proći će sigurno sam Gazda: dio privatnog bogatstva koji će mu preostati morao bi biti dovoljan da unaprijed eliminira svaku empatiju, a nije isključeno ni da će zadržati poneku upravljačku poziciju.

Todorić će, ukratko, bez Agrokora nekako; samo, kako ćemo mi bez Todorića? Sada kada je pukla posljednja i najsnažnija spona s tuđmanovskim privatizacijskim procesima devedesetih, kada sa scene nestaje glavni negativac big businessa čijim je interesima bila podređena državna politika, kada su nepovratno potrošene sve tranzicijske nade, kako će ovdašnja javnost protumačiti sebi da kapitalizam još uvijek ne pruža ono što se od njega svojevremeno očekivalo? I na koga će adresirati svoje prigovore zbog toga, kome će se požaliti na nova nedopustiva miješanja države i tržišne ekonomije? Menadžerima Sberbanka? Veleposlaniku Azimovu? Ili – zašto ne – izravno Vladimiru Putinu?