Krajem prošlog tjedna, rumunjski predsjednik Klaus Iohannis potpisao je dekret koji je 783 osoba dobilo titulu “Ratnik za pobjedu Rumunjske revolucije prosinca 1989. godine – borac s odlučujućom ulogom”. Titula prvoborca rumunjske tranzicije pri tome – kako javljaju rumunjski mediji – nije samo ceremonijalna, već uključuje i nemalu penziju od 4000 rumunjskih leka mjesečno (skoro 900 eura), odnosno dvije prosječne rumunjske plaće. Neke od “spomenica 1989.” već su izazvale kontroverze, poput npr. one poznatog glumca Alexandrua Arșinela, koji se kao istaknuti partijski funkcioner među prvima javno izjasnio protiv svog dotadašnjeg šefa Nicolae Ceaușescua, obraćajući se s balkona radijske stanice.
No konfuzija vezana uz dodjelu statusa zaslužnih veterana antikomunizma bivšim komunističkim funkcionerima nije prvi nespretni pokušaj rumunjskih tranzicijskih vlasti da se obračunaju s nezgodnom prošlošću. Naime, krajem prošle godine, uoči dvadeset i šeste obljetnice “revolucije”, rumunjski je sud konačno zatvorio istragu o zločinima počinjenim za vrijeme prijelomnih događaja u prosincu 1989. godine, koja je otvorena još ranih devedesetih. Očekivano, sud je zaključio kako je 700 mrtvih i 2200 ranjenih posljedica “umora i stresa”, odnosno velike “konfuzije i panike” u kojoj su “revolucionari” u potrazi za fantomskim simpatizerima Ceaușescua pucali jedni na druge, kao i na slučajne prolaznike.
Postupak je izvorno pokrenula Catalina Filip, čiji je suprug ubijen kada je događaje na ulici promatrao sa svog prozora. Nakon što se nije uspjela izboriti za kompenzaciju na rumunjskom sudu, gospođa Filip je spor dobila na Europskom sudu za ljudska prava koji je 2009. godine naredio Rumunjskoj da joj isplati 15.000 eure štete, zbog nesposobnosti lokalnih sudova da njezin slučaj riješe. Nedavna presuda rumunjskog suda međutim ne uključuje kaznu za počinitelje, već samo načelno navodi kako su “neki od počinitelja već osuđeni zbog drugih zločina”. Iako se to jasno ne navodi, lako je prepoznati da se to odnosi prije svega na vođu “revolucije” 1989. godine i kasnijeg predsjednika Rumunjske Iona Iliescua.
Promjena tranzicijskog modela
Taj je političar bio vođa Fronte nacionalnog spasa, široke koalicije bivših partijskih funkcionera koji su u vrijeme pada i kasnije likvidacije Ceaușescua i njegove žene na Radio Slobodna Evropa proglasili protivljenje bivšem režimu i svoje preuzimanje vlasti. Iz Fronte su kasnije nastale dvije velike stranke – socijaldemokrati i liberali – koje i danas dominiraju rumunjskom političkom scenom. No mandat Iliescua karakterizirali su pokušaju “umjerene tranzicije” koja je nastojala pomiriti interese bivše socijalističke radničke klase bijesne prije svega na oštre “mjere štednje” koje je provodio Ceaușescuov režim i interesa bivše komunističke nomenklature koja se pretvorila u nove tzv. “barune”, odnosno nacionalne tajkune i lokalne tranzicijske moćnike.
Konflikti između frakcija nove rumunjske buržoazije kulminirali su u tzv. minarijadama, odnosno nasilnim prosvjedima rudara koji su se protivili procesima privatizacije. Zbog tog nasilja i potpore protestima Iliescu je naposljetku i osuđen, a dominaciju je naposljetku ostvarila frakcija koja svoj model tranzicije temelji na agresivnim privatizacijama i poticanju stranih investicija, ideološki se legitimirajući antikomunizmom. Sve što je sad preostalo je obračunati se s poviješću tranzicije kojoj su u Rumunjskoj, kao i u mnogim drugim zemljama – a suprotno mitovima o demokratskim promjenama i “revolucijama” – ključni izvođači bili stari komunistički kadrovi koji su nakon odustajanja od socijalističkih politika zaključili da svoje potrošene funkcije režimskih aparatčika valja zamijeniti onima tranzicijskih tajkuna.