Tjedan dana nakon početka protesta opozicije, šatori ispred crnogorskih institucija u Podgorici još su uvijek na mjestu. Na sinoćnjem je okupljanju otvorenu podršku protestu dao i Amfilohije Radović, mitropolit crnogorsko-primorski Srpske pravoslavne crkve. Njegova bliskost tzv. prosrpskoj opoziciji, kao i protivljenje nastojanju vlasti i dijela opozicije da Crna Gora postane dio Sjevernoatlantskog saveza (NATO), ni do sad nisu bili nepoznati. Štoviše, nedavne najave zakona koji bi regulirao prava i obaveze države prema vjerskim organizacijama i obratno, a koji se najavljivao kao “modernizacija” i “sekularizacija”, izravno je usmjeren protiv političkog djelovanja “Njegovog Visokopreosveštenstva” bliskog tradicionalnijem srpskom nacionalizmu i nesklonog aktualnom “strateškom vanjskopolitičkom cilju evrointegracija”.
No nastupom Radovića Demokratski front (koji organizira proteste) je zapravo ugrozio vlastitu strategiju stvaranja širokog opozicijskog pokreta koji bi radio na smjeni dvadesetpetogodišnje vlasti Demokratske partije socijalista (DPS) i Mila Đukanovića na platformi antikorupcije i nezadovoljstva socijalnim stanjem u zemlji. Koreografiju “obojane revolucije” i tvrdnje Slavena Radunovića, poslanika DF-a, kako “nismo ovdje jer smo Srbi, Bošnjaci, Hrvati ili što smo za NATO ili ne” tako je najsnažnije osporio nastup spornog “sveštenog lica” koji je dalo sjajnu podlogu medijima sklonima vlastima za diskvalifikaciju ne samo protesta, već i svake kritike.
Unatoč najavama opozicije kako će protesti, uz kampiranje ispred institucija, eskalirati sve češćim protestnim “šetnjama” unatoč policijskim zabranama, jasno je da su te aktivnosti do sad uspjele samo osnažiti identitetske podjele u Crnoj Gori. I to iste one identitetske podjele koje su i omogućile DPS-u višedesetljetnu vladavinu unatoč katastrofalnim rezultatima. Zahtjevi prosvjednika da se formira “tehnička vlada” koja bi pripremila “fer” izbore tako se čine nerealnijima nego ikad. Štoviše, vladajući su najavili kako će se izbori održati sljedeće godine, vjerojatno nakon ulaska u NATO i na desetu godišnjicu nezavisnosti, čime bi se umjesto političkih izbora ponudio još jedan “referendum” o identitetima Crne Gore.