Ovaj put lišeni ekstenzivnog interesa, kako svjetskih medija i javnosti tako i osjetljivih financijskih tržišta, jučer su se u Grčkoj održali parlamentarni izbori, drugi ove godine. Možda o statusu i važnosti ovih izbora, pored rekordno niske izlaznosti, ponajviše govori činjenica da se na live praćenjima izbora značajnijih svjetskih medija nisu pojavljivali grafikoni s prikazima kretanja vrijednosti dionica ili valuta, niti twitter prognoze glasnogovornika anonimnih financijskih tržišta. Razlog tome koincidira sa samim razlogom održavanja izvanrednih izbora. Podsjetimo, nakon referenduma održanog 5. srpnja na kojem je grčki narod izrazitom većinom odbio novi sporazum s evropskim kreditorima, ili preciznije, uvjete tog sporazuma, Ciprasova vlada je ipak pristala na uvjete kreditora nekoliko dana poslije, pravdajući se nepostojanjem održive alternative. Iznevjeravanje narodne volje koštalo je Ciprasa unutarstranačke kohezije, tako da je skoro 40 zastupnika Sirize glasalo protiv ili bilo suzdržano oko novog sporazuma, što je dovelo do toga da ga se izglasalo podrškom opozicije.
Suočen s novom situacijom Cipras je odlučio riskirati ostavkom i novim izborima – i pogodio. Naime, osim srozavanja izlaznosti za 8%, rezultati izbora su manje više identični onim januarskim. I po svemu sudeći na vlast će opet doći koalicija Sirize i Nezavisnih Grka. Siriza je osvojila 35,47% glasova što joj osigurava 145 zastupničkih mjesta od ukupno 300, zbog bizarnog izbornog pravila kojim se ona lista koja osvoji najviše glasova nagrađuje s dodatnih 50 mjesta. Iako su Nezavisni Grci prošli nešto lošije nego na januarskim izborima osvojit će dovoljno mandata da koalicija osigura većinu. Od ostalih rezultata valja izdvojiti da su konzervativna Nova Demokracija na drugom mjestu s 28% i nacisti iz Zlatne zore (koji su netom prije izbora preuzeli političku odgovornost za ubojstvo repera i antifašista Pavlosa Fyssasa) na trećem mjestu sa 7% glasova postigli gotovo iste rezultate kao i na prethodnim izborima. Također, valja napomenuti da se dogodio i minimalni zaokret među snagama socijaldemokrata iz PASOK-a, nekada jedne od dviju vodećih političkih snaga u državi, i konfuznih zelenih neoliberala iz stranke Rijeka. Dok Narodno jedinstvo, pokret sačinjen od otpadnika iz Sirize i drugih malih lijevih grupa, nije uspio preći izborni prag od 3%.
Tajne buržoaske politike
Ishodišno pitanje svake analize ovih izbora neizbježno glasi: kako je moguće s obzirom na sve što se događalo i mijenjalo u grčkoj političkoj dinamici ove godine, pogotovo uključujući izostanak provedbe narodne volje iskazane na referendumu, da rezultati izbora budu identični onim januarskim? Ili preciznije: kako se Cipras uspio održati na vlasti uza sve nedosljednosti i manevriranja u proteklom periodu? Iako je još prerano za rezolutnije sudove, treba pričekati i nešto pedantnije analize strukture birača, neki se faktori mogu izdvojiti kao nezanemarivi pri pokušaju objašnjenja Ciprasova uspjeha. A taj uspjeh se prije svega svodi na ispunjenje ciljeva ovih izbora kako ih je naznačio bivši ministar financija Janis Varufakis – politička neutralizacija srpanjskog NE na referendumu i legalizacija i legitimizacija popuštanja kreditorima i potpisivanja novog memoranduma. Tu treba istaknuti da je Cipras odigra iznimno mudro, odnosno da je u procesu izoliranja ne samo od šire socijalne i klasne baze, već i od samih stranačkih kadrova, naučio sve tajne buržoaske politike. Ostavkom je nametnuo nove izbore dovoljno rano nakon političke kapitulacije, dovoljno da se ne stignu osjetiti posljedice novih mjera štednje kao i njihov neminovni makroekonomski neuspjeh, a i dovoljno da se ljevica ne uspije konsolidirati da ostvari značajan uspjeh. Čime smo zapravo jedinu promjenu u ovih osam mjeseci dobili u činjenici da je Siriza očišćena od lijevih snaga.
No, ako je Cipras savladao tajne buržoaske politike, ključno je pitanje zašto su mu oni koji su objekt te politike ponovno poklonili povjerenje, iako su inicijalno htjeli raskid s takvim praksama. Čini se da je nekoliko faktora, barem zasad, spriječilo automatsku “pasokizaciju”, odnosno raspad Sirize. Iako su postreferendumska zbivanja predstavljala snažan zaokret i razočaranje, Cipras je ipak uspio u određenoj mjeri izvući nekoliko poena iz cijelog pregovaračkog procesa, na čemu je zasnivao kampanju ciljajući na emotivnu “populističku” komponentu. Taj narativ glasi da su se Grci snažno i ponosno borili kroz pregovore, ali da jednostavno nisu mogli izbjeći sudbinu jer je oponent bio prejak. Odnosno, Cipras je vlastiti propust i nedostatak, a to je izrada političke alternative neuspjehu pregovora, uspio pretvoriti u heroizam trpnje i patnje grčkog naroda. Na taj se manevar nadovezala i suspenzija političnosti procesa na europskoj razini i sav fokus se prenio na unutarnju borbu protiv oligarhije i korupcije. I u tom segmentu birači i dalje imaju povjerenje u Sirizu, odnosno snažno nepovjerenje prema drugima koji su proizveli disfunkcionalan i korumpiran državni aparat i javne servise. Čak i minimalne promjene koje je Siriza uspjela uvesti u funkcioniranju države na nivou svakodnevnog iskustva ljudi dovoljni su bili da mjere štednje s ljudskim licem budu dovoljne za izborni uspjeh. A pored toga, “pasokizacija” je bila nemoguća i zbog proste činjenice da priličan broj bivših glasača PASOK-a čini izbornu bazu Sirize, a oni nemaju alternativu još jednoj “pasokizaciji”.
No kao što učestalo biva s jednokratnim trikovima iz sfere visoke politike, njihovi učinci nisu dugotrajni, pogotovo u grčkom kontekstu implementacije novih mjera štednje. Teško da zamjena klijentelizma meritokracijom može biti dovoljan odgovor na ekonomsku katastrofu i posljedični raspad socijalnih servisa. Ono što Ciprasu sad preostaje je pokušaj konsolidiranja politike na partijskom kongresu koji će se održati do kraja godine jer i veliki broj onih koji nisu napustili Sirizu i odlučili dati još jednu šansu Ciprasu su to učinili više iz preventivnih razloga nego uvjerenja i nemaju još puno strpljenja. Iako rezultati izbora sugeriraju stabilizaciju kako vlasti tako i Sirize, kontekst ekonomski neodrživog memoranduma i najavljenih sindikalnih mobilizacija za ovu zimu, ne bi previše začudili skori novi izbori. Kao što ni u tom slučaju ne bi začudila još poraznija izlaznost budući da postaje sve jasnije kako parlamentarni izbori i poluge vlasti ne znače skoro pa ništa u okviru Europske unije i eurozone. Pomalo paradoksalno, taj neumitni trend je ono što može poslužiti kao zalog optimizma Narodnom jedinstvu bez obzira na iznimno loš rezultat na izborima jer promjene se očito na izborima neće dogoditi.