Danas objavljeni podaci redovitog mjesečnog istraživanja naziva CRO Demoskop o političkim preferencijama glasača koje provodi agencija Promocija plus i dalje potvrđuju tendencije prisutne u “raspoloženju glasača” nekoliko posljednjih mjeseci. Ukratko se mogu svesti na približavanje SDP-a HDZ-u, kao i na sve manju razliku u “popularnosti” između koalicija koje predvode dvije najjače stranke. Nakon gotovo dvoznamenkastih postotnih razlika koje su obilježavale sredinu mandata trenutne koalicije na vlasti anketni zaostatak je pao na razinu od 2%.
Drugi relevantan rezultat istraživanja, također tendencijski prisutan, odnosi se na anketni pad manjih stranaka i lista od kojih nijedna po zadnjem istraživanju ne prelazi izborni prag. Taj rezultat ipak treba uzeti s dozom rezerve jer se anketa vrši na nacionalnom nivou, a izbori se odvijaju u 10 izbornih jedinica i gotovo je sigurno da će neke stranke, poput HDSSB-a u Slavoniji ili IDS-a u Istri, prijeći izborni prag sukladno njihovoj regionalnoj orijentiranosti.
No osim regionalnog fokusa, razlog uspjeha tih stranaka u pojedinim izbornim jedinicama poklapa se s razlozima uspjeha HDZ-a i SDP-a na nacionalnoj razini, odnosno činjenice da nijedna treća opcija ne prelazi izborni prag. Iako s obzirom na taj trend u medijima i javnosti dominiraju interpretacije o ekstremnoj polarizaciji političkog života u Hrvatskoj, temeljenoj na nepremostivim ideološkim i svjetonazorskim razlikama, neprestano iz rasprava izmiču pitanja logike političkog zastupanja, korelacije materijalnih interesa i ideoloških retorika i njima uvjetovane neke druge polarizacije.
Paraliza političkog zastupanja
Za razliku od uloge stranaka u prvoj polovici 20. stoljeća kad su vršile funkcije političkog odgoja i obrazovanja, kao i socijalizacije iz koje je izrastala politička reprezentacija materijalnih interesa, danas su stranke svedene na klijentelističke mreže koje zadovoljavaju interese određenih segmenata stanovništva i PR agencije koje maskiraju te interese raznim marketinškim prekrajanjima “ideoloških tema”. Uspjesi i izolacija na vrhu stranaka poput HDZ-a i SDP-a, ili na regionalnom nivou IDS-a ili HDSSB-a, prvenstveno svjedoče tome da su te stranke kroz godine provedene na vlasti uspjele preuzeti proračunska sredstva i upravljačke alate koji mogu služiti interesima njihove biračke baze (od ustupaka poduzetnicima do parasocijalnih mjera) i držati ih čvrsto na ili blizu vlasti.
Još važniji uvid iz trenutne stranačke dinamike jest taj da materijalni interesi i klasne razlike nisu nestali iz političke sfere već se dogodila kriza njihova zastupanja. Ili preciznije, to se zastupanje ne može zasnivati na retorici kao što zorno prikazuje pad popularnosti Živog zida ili na popularnosti pojedinih političara kao što je slučaj s ORAH-om. Bez obzira na očite klasne kontradikcije u potporama HDZ-u ili SDP-u, infrastruktura tih stranaka i dalje jedina pruža kakvo-takvo obećanja ispunjenja određenih zahtjeva. No i to obećanje je prilično ograničeno što se može vidjeti u varijacijama uspješnosti tih stranaka od 20% do 30% onih koji izlaze na izbore. S obzirom da je izlaznost uglavnom nešto viša od 50% lako je ustvrditi koliko su zapravo labave i nestabilne vlade u smislu narodne podrške i koliko je uzak krug onih kojima se preko njih određeni interesi mogu zadovoljiti.
Brzi nestanci ili marginalizacija stranaka i lista u političkom prostoru, kao i opće polovična izlaznost na izborima, prije svjedoče polarizaciji u političkom prostoru između onih koji si još mogu ili pokušavaju zadovoljiti svoje interese kroz dvije najjače stranke i njihov pristup proračunskim resursima i onih koji su odustali od političkog zastupanja jer adekvatnog reprezentanta ne vide. U situaciji u kojoj su osnovne poluge upravljanja državom i ekonomijom prenesene na druge instance, imune i na minimalni demokratski upliv, ta polarizacija nimalo ne čudi.